Žižula (lat. Ziziphus jujuba) ili kineska urma je listopadno drvo iz porodice Rhamnaceae. Može da naraste do 9 m i poreklom je iz Kine, koja je ujedno i najveći proizvođač žižule. Nosi još i nazive jujuba ili čičmak. Porodica Rhamnaceae obuhvata 170 vrsta, a žižula ima više od 1.000 sorti. Iz roda Ziziphus se nalazi još 13 vrsta u Kini.
Ziziphus mauritiana, zimzelena indijska žižula, je kultivisana sestrinska vrsta kineske žižule i raste uglavnom u tropskim i subtropskim zonama. Žižula je izuzetno lepa ukrasna biljka koja krasi baštu u toku cele godine.
Ima duguljaste listove koji su široki 3 cm, a dugački do 7 cm. U pazušcima listova se nalaze mali, žuti cvetovi. Na granama je uočljivo oštro, crno trnje koje je problematično prilikom berbe. Plod, zbog kojeg se žižula najviše gaji, je promenljivog izgleda i ukusa kako raste. S obzirom na to, nezreo plod žižule je žuto-zelene boje i slatko-kiselkastog ukusa koji je sličan jabuci.
U Srbiji je kineska urma i dalje relativno nova voćka, ali ima veliku nutritivnu vrednost i lekovita svojstva.
Može da se sadi u proleće ili u jesen, a bolje je na jesen. Cena ploda zavisi od mesta prodaje i gajenja, a u Srbiji se retko gde nalazi.
Sorte žižule
U komercijalnom uzgoju se nalazi otprilike deset vrsta za široku potrošnju, najviše u Kini. Najpoznatije kineske sorte za gajenje su Jinsxiazao, Pozao, Zanhuangdazao, Changhongzao, Yuanlingzao, Muzao, Huizao i Bianhesuan.
Prema nameni, sorte mogu biti: stone sorte, sorte za sušenje, sorte za preradu, dekorativne sorte i sorte kombinovane upotrebe. Najpoznatije sorte su Sorta Li i Sorta Lang.
Sorta Li
Okrugli plodovi sorte Li su sočni i slatki, iznose od 20 - 30 g i naziva se još i jabukolika žižula. Spremna je za konzumiranje tek kada postane braon, a konzumiraju se sveže. U fazi zrenja oblino sazreva.
Sorta Lang
Kruškoliki plodovi sorte Lang su teški od 14 - 16 g, a ovu sortu odlikuje nedostatak trnja na drvetu. Nije dobra za gajenje u vlažnim krajevima jer sazreva srednje kasno. Plodovi se konzumiraju sušeni i dobri su za obrađivanje.
Uzgoj žižule
Da bi se dobio veći prinos i kvalitetniji plodovi, preporučeno je đubriti i navodnjavati tokom kritičnih faza. Plod se obično dobija 3 godine nakon sadnje. Statistički, u svetu površine na kojima se gaji žižula obuhvataju više od 2.000.000 hektara, dok se u proseku u toku jedne godine proizvede oko 3,5 miliona tona voća. Pored Kine, žižula se uzgaja u SAD, Australiji i na Mediteranu. Oprašivanje se vrši uz pomoć vetra i insekata, a drvo cveta u aprilu i maju. Plod se formira iz jednog cveta, berba zrelih plodova je na jesen. Jedan plod u proesku teži 25 - 33 g. Pravilno gajenje i povoljni uslovi mogu imati rezultat 30 - 50 kg ploda po stablu.
Plodored
Žižula se negde gaji i kao deo mešovitih nasada, tj. sa drugim kulturama. Neke kulture koje mogu da se nađu među stablima žižule su pasulj, lekovite biljke, a nekada i uljarice ili žitarice u zavisnosti od zemlje na kojoj je posađena.
Vrlo se dobro slaže uz mediteransko voće, najviše sa maslinovkama (maslina, jorgovan, jasen, jasmin). Ako se na plantažu masline zasadi 5% sadnica žižule, može se umanjiti broj štetočina, kao npr. maslinine muve. Mogu se saditi individualno ili u redovima.
Zalivanje
Žižuline potrebe za vodom zavise od geografskog položaja na kojem se gaji. Generalno ne treba prečesto da se zaliva, samo u toku velikih suša.
Đubrenje
Preporučeno je đubrenje ureom, jer se na taj način zemlja snabdeva azotom. Đubrenje se obavlja na početku proleća. Ukoliko je potrebno dodati više azota pomoću uree, količina samog đubriva je 180 - 200 kg/ha (18 - 20 g/m2). Nije preporučeno đubriti žižulu u vreme sadnje.
Razmnožavanje
Može se razmnožavati na 3 načina: kalemljenje na seme, reznicama i izdancima. Najčešći uzgojni oblik je piramida, pa popravljena piramida, a najređe popravljena vaza.
U narodu je rasprostranjeno mišljenje da se žižula teško prihvata prilikom sadnje. S obzirom da se radi o najpopularnijem vegetativnom načinu razmnožavanja, najosetljiviji je izdanak koji u trenutku odvajanja od matične biljke ima vrlo malo korenskih dlaka, pa treba odmah da se presadi u saksiju u kojoj je pomešano zemljište i supstrat i pustiti da se razvija najmanje godinu dana.
Može se razmnožavati vegetativno zelenim i zrelim reznicama i "in vitro" u posebnim uslovima uzgoja, a tako se svojstva matične biljke direktno prenesu u potpunosti.
Razmnožavanjem iz semena, tj. generativnim razmnožavanje, vrlo brzo počinje da rodi,već drugoj godini sadnje, a tako se u potpunosti prenose svojstva matične biljke.
Zemljište
Najbolje je saditi žižulu u dobro dreniranu zemlju sa pH vrednošću 6 - 8, blago kiselo zemljište, neutralno do blago alkalne reakcije. Žižula je sama po sebi vrlo tolerantna što se tiče siromašnog i suvog zemljišta, pa joj odgovaraju dobro osvetljena mesta gde se prosečna temperatura kreće iznad 8°C.
Klima
Žižula je sama po sebi tolerantna na više temperature preko leta, može istrpeti čak 40°C, a dok je zimi u fazi mirovanja može izdržati i do -25°C. Gaji se najčešće u toplim krajevima.
Sadnja žižule
Kina je donela zakon prema kojem sadnice za sadnju same biljke moraju da ispune minimalne kriterijume. Visina sadnice treba da bude viša od 1 m, a koreni moraju biti dugi bar 15 cm.
Vreme sadnje
Presadnice se obično sade na jesen. Žižula može da se gaji i iz semena, a u tom slučaju se setva obavlja na proleće kad je temperatura zemlje veća od 21°C.
Kalemljenje
Sadnice mogu da se dobiju na dva načina, najčešće kalemljenjem, a nekada se i ukorenjuju reznice. Kao osnove se upotrebljavaju Zizipus jujuba Mill., Zizipus acidojujuba i Paliurus hemsleyanus Rehd. Uglavnom se za kalemljenje željenih sorta koriste semenjaci.
Sadnja iz semena
Moguće je kultivisati žižulu putem semena, ali je to najkomplikovaniji metod. Koštica žižule prvo treba da se drži u mlakoj vodi tri dana, pa se seme stavi u vlažni pesak i na kraju se stratificira u frižideru gde ostaje čak 3 meseca. Setva se obavlja onda kada temperatura zemlje pređe 21°C.
Uzgoj na otvorenom
Prilikom gajenja na otvorenom, u zasadima žižule razmak treba da bude 4 - 5 m x 5 - 6 m, a može biti i gušće, 2 - 3 m x 3 - 4 m. Rupa koja se kopa za sadnju je 1 x 1 m i metar duboka. U rupu se po preporuci stavlja 50 kg stajnjaka i doda se đubrivo. Na vetrovitim, sušnim lokacijama se sadnice skraćuju radi većeg prinosa.
Uzgoj u stakleniku
Na zaštićenom prostoru se pravi mnogo manji razmak, 0,5 - 0,7 m x 1 m, pa je samim tim gušći raspored. Nekad se kineska urma gaji i sa drugim biljkama.
Održavanje i nega
Da bi prinos bio što veći, uzgajivači pribegavaju raznim tehnikama, kao npr. prstenovanje dobro razvijenih stabala na oko 30 cm iznad površine zemlje. Svake godine se biljka prstenuje neposredno iznad starog prstena, tj. prstena od prošle godine. Takođe, radi što većeg prinosa, mogu se primeniti različiti regulatori rasta kao što je GA3. Novija metoda je folijarno prihranjivanje u kritičnim fazama.
Orezivanje
Rezidba žižule se obavlja u periodu mirovanja i tokom vegetacije. Letnjom rezidbom se krošnji pruža više svetlosti, a samim tim i kvalitetniji izdanak. Obavlja se istovremeno sa formiranjem uzgojnog oblika. Zimskom rezidbom se uklanjaju izdanci koji su oštećeni ili u lošem položaju. Obavlja se što kasnije da bi se izbegle štete izazvane niskim temperaturama na početku vegetacije. Žižula se grana na poseban način, a sastoji se od glavnih grana iz kojih rastu sporedne grane. U prvim godinama plod raste na bočnim grančicama, a u narednim godinama iz bočnih grana izrastu nove grane, koje su takođe plodonosne, ali opadaju sa plodom u jesen.
Berba
Ne možemo uopšteno odrediti vreme berbe jer to zavisi od namene ubranog voća. U slučaju da nam treba zeleni plod, beremo ih ranije, a zreo plod se bere kasnije. Vreme berbe isto može zavisiti od sorte, ali uglavnom se žižule beru krajem septembra i početkom oktobra. Karakteristike koje određuju stanje ploda su: boja mesa i kožice, tvrdoća ploda i hemijski sastav. Najbolje je brati žižule ujutru zbog bolje svežine i sočnosti.
Skladištenje
U slučaju da nije planirano koristiti žižule neposredno pre berbe, treba ih čuvati na niskim temperaturama jer sam plod počinje da truli 2 - 3 dana nakon branja, dok u frižideru može da zadrži početna svojstva i posle 4 meseca.
Bolesti
Stabla i plod žižule pogađaju razne bolesti koje izazivaju gljive, bakterije, fitoplazma i parazitske biljke. Do sada postoji otprilike 30 bolesti koje ugrožavaju žižulu. U Kini postoji 4 glavne bolesti koje pogađaju biljke širom zemlje i smanjuju urod. Tu spadaju bolest veštičije metle (povezana sa prisustvom fitoplazme), bolest krčenja plodova, rđa lišća izazvanu Phakopsora zizyphi-vulgaris, i svakakve bolesti truleži ploda. Prinos pod uticajem ovih bolesti može biti smanjen od 10 - 30% u prosečnim godinama, a može doći i do 100% u krajnjim slučajevima.
Neke od ovih bolesti, kao što je trulež plodova, dovode do pogoršanja kvaliteta u fazi pre berbe i posle berbe, čineći plod potpuno nejestivim i neupotrebljivim. Žižulu mogu napasti brojne bolesti, međutim, većina ovih bolesti se javljaju u Kini. U našim krajevima žižula ne oboljeva tako često.
Veštičja metla
Veštičja metla žižule je bolest povezana sa fitoplazmom. Čini velike štete i samim tim smanjuje urode 10 - 80%. Ako se desi da drvo ima teške bolesti, tj. infekciju, ono umire za 2 - 5 godina. Fitoplazme su bakterijski paraziti koji nemaju ćelijske zidove i prenose ih insekti. Naseljavaju deo biljke koji je odgovoran za transport hranljivih materija širenjem kroz vaskularno tkivo biljke. Zaraza se manifestuje putem sitnih zelenih listova i poprima izgled bolesti koja liči, kao što joj ime nalaže, na veštičiju metlu. Najpodložnije sorte na veštičiju metlu su Maiazao i Jianzao, a otpornije sorte su Popozao, Chiiuanjin, Tuntunzao.
Bolest rđe lista
Ovu bolesti izaziva Phakopsora ziziphi-vulgaris, koja takođe može da ugrozi prinos žižule. Retko se javlja na plodu, a češća je na listovima. Ova bolest može da smanji prinos za 10 - 50%. Pošto se bolest rđe poklapa sa razvojem ploda, može imati negativan efekat na kvalitet, a nastale toksične materije mogu da učine plod nejestivim. Bakterije su izazivači ove bolesti, a podložniji su mladi listovi. Na listovima se javljaju male zelene fleke, obično nedelju ili dve posle cvetanja. Šire se po celom listu i pojavljuju se žute kapi. Padavine i vlaga su pogodne za razvijanje ove bolesti. Podložnije sorte su Lizao, Muzao, Tuanzao, a otpornije sorte su Jingzao, Tezao-4 i sl.
Crna mrlja
Crna mrlja je izazvana gljivicom, koja u određenim uslovima izuzetno ograničava urod ploda. Može se rešiti HarpinXoo proteinom ili salicilnom kiselinom.
Štetočine
Što se tiče većih štetočina, tu spadaju ptice koje uglavnom napadaju zreo plod. Štetočine koje spadaju u insekte su: voćna mušica, siva dlakava gusenica, žižak, razne grinje poput Larvacarus transitans i bube kao što je Adoretus pallens.
Najčešća štetočina na ovim prostorima za žižulu je voćna mušica.
Kao što joj ime govori, voćna mušica napada razne vrste voća, pogotovo one koje rastu u mediteranskoj klimi. Javlja se najčešće na breskvi, ali od nje može da strada i žižula. Odrasle jedinke su žuto-braon boje i imaju providna krila sa narandžasto-žutim linijama. Mogu biti veličine 4 - 5 mm. Njihove larve su svetlo žute, a lutka crveno-braon.
Mediteranska voćna mušica napada voće žižule tako što probija spoljašnji, srednji i unutrašnji sloj. Kao posledica se na plodu javlja fleka koja se širi. Nakon toga tkivo ploda postaje oštećeno i krene da truli. Radi preventive, mogu se postaviti lovne posude ili lepljive trake. U slučaju da ipak dođe do napada, zaraženi plodovi se sakupljaju i uklanjaju.
Voćna mušica može i da se reši insekticidom, uglavnom na bazi fentiona, malationa, dimetoata, pirimifosmetila, triklorfona i ostalih. Pre upotrebe bilo kakvih insekticida, bitno je voditi računa o minimalnom periodu čekanja.
Upotreba žižule
Plod se odlikuje visokim sadržajem vitamina C, kojeg ima 70 mg u 100 g ploda, dok npr. u limunu ima 53 mg u 100 g. Pored toga, sadrži i vitamin A i vitamin B6 , međutim, u manjim količinama. Što se tiče hemijskih elemenata, sadrži kalijum, fosfor, magnezijum, kalcijum, gvožđe i mangan.
Kuhinja
Voćka žižule može da se obradi na svakakve načine. Zbog toga se od žižule prave sirupi, marmelade, likeri, sokovi i slično. Često se stavlja u rakiju od loze kojoj daje specijalan šmek, a i lekovita je. Zreo plod sadrži 42,25% vode, dok je količina rastvorljive suve materije 44%. "Crne žižule" su poznate u Vijetnamu, odnosno dimljene žižule. Od svežeg i delimično osušenog voća, listova, kore i korena biljke pravi se čaj, lek ili melem od žižule.
Zdravlje
Lekari podržavaju konzumiranje žižule. U Azijskoj kulturi, žižula ima specijalno mesto. U Kini i Koreji se koristio jer ima antibakterijsko, antivirusno i antifungalno dejstvo, kao i protiv svakakvih upala, a u Japanu se koristio za poboljšanje imuniteta. Veruje se da žižula ima smirujuće dejstvo.
Navodno, čaj žižule se pije kod bolnog grla, a konzumiranje semena pomaže kod digestivnih problema i problema sa nesanicom. Voćka se jede sirova, a može se konzumirati i potpuno ili delimično osušena. Ima pozitivan efekat na smanjenje bora kože i opekotina od sunca.
Žižula je i izvor fenolnih jedinjenja koji su važni zbog otpornosti na razne stresove i imaju pozitivan efekat na senzorne sposobnosti. Fenoli imaju antioksidativno i antialergijsko dejstvo, a stimulišu i rast kose. Konzumiranje ploda žižule može pomoći i prilikom skidanja kilograma, kao i snižavanja krvnog pritiska.
Zanimljivosti
Žižula je poreklom iz Kine, što dokazuju arheološki nalazi stari 7.700 godina. U njima se pominje kultivacija i konzumiranje žižule. Žižula je opevana i u čuvenoj zbirci kineskih pesama "Knjiga pesama" koja potiče iz 10. veka pre nove ere.
Žižula je donešena u SAD 1908. godine, a od 1908. - 1918. je doneto više od 30 njenih sorti. Adaptirala se na klimu, ali jedno vreme nije više bila toliko tražena na tržištu. Kako je broj azijatskog stanovništva rastao u SAD, ponovo je postajala popularna, a i dan danas je bitna.
Žižula ima interesantnu nomenklaturnu istoriju. Karl Line ju je prvi naučno opisao kao Rhamnus Ziziphus 1753. godine. Nakon toga, 1768. godine, Filip Miler je zaključio da ima vidljivih razlika od roda Rhamnus i da bi bilo pravilno da se izdvoji u novi rod, koji je dobio naziv Ziziphus jujube. Očigledno je da je za rod koristio Lineovo ime, ali sa verovatno slučajnom razlikom u pisanju gde je promenjeno jedno , "y" u "i". Ovu kombinaciju je potvrdio Herman Karsten 1882. godine i od tada je zvanično ime vrste Ziziphus jujuba.
Žižula se u većini krajeva gaji, a u nekim delovima sveta, na primer na Madagaskaru, raste kao invazivna vrsta i ugrožava zaštićeno područje. Prema nekim procenama, u svetu se proizvodnjom žižule bavi oko 30 miliona ljudi.
U Australiji se kultiviše 15 sorti žižule. Genetskim ispitivanjem se u Kini dobila sorta žižule koja nema košticu.
Prve knjige na svetu štampane su od drveta žižule u Kini, počev od 8. veka do 19. veka. U Kuranu se spominje žižula kao drvo.
Foto: xbeing / Pixabay
Ostavite odgovor