Hmelj (lat. Humulus lupulus) je ratarska kultura, najpoznatija kao sirovina za proizvodnju piva. Pripada porodici Cannabaceae, zajedno sa industrijskom konopljom i marihuanom, koja se koristi u medicinske svrhe. Latinski naziv vodi poreklo od italijanske reči lupulo (prost) i odnosi se na jednostavnost ove biljke. Narodni nazivi za hmelj su još i melevina, melj, kudiljice, falon i blust.
Hmelj je višegodišnja penjačica. Veoma je otporan, zahvaljujući svom razvijenom korenu, koji ide do 60 cm dubine i do 5 m u širinu. Stablo je šuplje, prekriveno dlačicama koje mu služe da se uhvati za druge biljke, može biti visoko i do 9 m. Donji deo biljke se naziva čokot, iz njega izrastaju novi izdanci, od kojih se ostavljaju do tri najsnažnija i vode se uz armaturu. List ima 3 - 5 režnjeva, velike je površine i dlakav sa naličja, lisna drška je duga.
Hmelj je dvodomna biljka, ima i muške i ženske cvetove. Ženski cvetovi su jajoliki i podsećaju na šišarku. Ima ih pet i sazrevaju za mesec dana. Na jednoj biljci ih može biti do 2.000. Muški cvetovi su metlice, manji od ženskih. Hmelj cveta od jula do avgusta. Plod je orašica sive boje i u njoj se nalaze semenke.
Postoji nekoliko vrsta hmelja, koje su rasprostranjene širom Severne Amerike, Azije i Evrope. Danas se gaji širom sveta, ima veliki ekonomski značaj, jer je sirovina za proizvodnju piva. Dobar deo hmelja se proizvodi na području Evrope, ali su vodeći svetski proizvođač i dalje Sjedinjene Američke Države.
Vrste hmelja
Pored sedam osnovnih vrsta hmelja, širom sveta se uzgajaju mnogobrojni hibridi koji su sirovina za proizvodnju piva. Osobine hibrida i sorti zavise i od područja na kome se gaje. Sorte gajene u toplijim krajevima su aromatičnije i sadrže više ulja, dok su one gajene u kontinentalnim delovima Evrope gorke zbog sadržaja alfa kiselina. Tako se i ukus piva razlikuje u zavisnosti od sorte od koje je pravljeno.
Humulus americanus
Ova vrsta je najviše korištena u proizvodnji piva na svetskom nivou. Gaji se uglavnom u Severnoj Americi. Veoma je dugovečna, jedan grm može se koristiti i do 25 godina.
Humulus scandens
Ovaj hmelj je karakterističan za Aziju, vodi poreklo iz Japana i Kine. Koristi se za proizvodnju alkohola i u tradicionalnoj medicini. Listovi su veoma slični listovima kanabisa, srebrnaste boje i podeljeni na 5 delova.
Humulus cordifolius
Ova sorta hmelja je karakteristična za tropska područja. Ima manje prinose, pa se zbog toga ređe gaji nego ostale vrste.
Humulus lupus
Ova sorta je tipični predstavnik hmelja. Višegodišnja je biljka i ima velike cvetove - šišarke. Koristi se za proizvodnju piva i u narodnoj medicini. Najčešće je uzgajana sorta hmelja u komercijalnoj proizvodnji.
Humulus neomexicanus
Ovo je veoma stara vrsta, koja vodi poreklo iz Novog Meksika, gde raste već milion godina. Danas se gaji širom Amerike, ali moguće ga je razlikovati od hmelja koji vodi poreklo iz Evrope. Koristi se u medicini i proizvodnji piva.
Humulus yunnanensis
Ova sorta hmelja vodi poreklo iz Kine. Rasprostranjen je u Aziji. Tipičnog je izgleda hmelja, sa karakterističnim cvetovima. Koristi se u farmaceutskoj industriji i proizvodnji piva.
Uzgoj hmelja
Hmelj je višegodišnja penjačica, koja je veoma jednostavna za gajenje, pa je to čini jednom od najbolje isplativih gajenih kultura. Odgovara mu umerena klima, a izbor sorte zavisi od njene namene i uslova u kojima se gaji. Ukoliko se gaji kao ukrasna biljka, može se odabrati bilo koja sorta, ali se za oblasti sa kraćim periodom vegetacijom koriste sorte koje se brže razvijaju.
Hmelj raste iz rizoma, na kome se nalaze pupoljci koji služe za razmnožavanje, što ga čini otpornim i lakim za gajenje. Kada dostigne maksimalnu visinu, nakon berbe odumire. U odgovarajućim uslovima, daje od 1/2 - 2 kg cvetova za upotrebu.
U prvoj godini nakon sadnje daje male količine cveta, ali do treće godine ostvaruje svoj puni potencijal. Ukoliko se gaji u optimalnim uslovima i obezbeđuje mu se potrebna nega, daje cvetove dobrog kvaliteta, koji pivu daju karakterističnu gorčinu. Takođe ima i antibakterijska svojstva, pa služi kao konzervans u proizvodnji piva.
Plodored
Hmelj se na istoj površini gaji više godina. Kao pretkulture, najbolje mogu poslužiti rane sorte pšenice ili raži. Zemljište pre sadnje mora biti dobro očišćeno od prethodne kulture i od korova. Nakon nekoliko godina uzgajanja hmelja na istoj površini, pravi se pauza od pet godina. U to vreme, poželjno je na površini na kojoj je bio hmelj gajiti travu i detelinu.
Zalivanje
Generalno, hmelj ne traži mnogo vlage. Potrebno mu je obezbediti navodnjavanje ili zalivanje ako sušni period potraje duže. Takođe, veće su mu potrebe za vodom u toku cvetanja. Zahteva zemljište sa dobrom drenažom, kako ne bi došlo do truljenja biljaka usled zadržavanja suvišne vode u zemljištu.
Đubrenje
Prilikom gajenja hmelja, zemljište se mora đubriti organskim ili đubrivim stajnjakom ili mineralnim đubrivima. Ako se želi jesenja setva, najefikasnije je stajnjak zaorati krajem leta, a ostatak rasporediti pre setve. Količina utrošenog stajnjaka treba ravnomerno rasporediti pre setve ako se hmelj seje u proleće. Trećina stajnjaka se raspoređuje posle prve obrade, drugi deo posle dubokog oranja, a treći deo posle druge obrade. Mineralna đubriva treba da se prihranjuju godišnje, a količina treba da bude zasnovana na vrsti zemljišta, količini utrošenog đubriva i planiranom prinosu. Obično se dodaje mešavina fosfora, kalijuma i azota.
Razmnožavanje
Postoje dve glavne metode gajenja hmelja: vegetativno ili semenom. Podzemni deo deluje kao rizom i ima bočne korene koji se granaju od glavnog korena. Stabljika izbija kako bočni koreni granaju, što dovodi do podele novih biljaka u proleće. Alternativno, zrelo seme iz orašastih plodova može se posejati u proleće, iako je ovo manje uobičajena metoda.
Presađivanje
Najbolje je presađivati biljke hmelja kada se uzgajaju u saksijama i kada su im koreni počeli da izbijaju. Pošto je prostor za rast ograničen, biljku se prilikom setve mora presaditi sa starom zemljom u veću saksiju. Takođe je teško predvideti smer rasta ili gustinu biljaka prilikom setve, pa se biljke moraju prorediti kako bi im se omogućio pravilan razvoj.
Podmlađivanje
Posle dve godine, hmelj izrasta u lozu iz koje svake godine niču novi izdanci. Da bi se obezbedio visok prinos i preusmerila energija biljaka od rasta do cvetanja i proizvodnje useva, nepotrebne stabljike i grane treba orezati, a one koje su najpogodnije za žetvu ostaviti.
Zemljište
Na količinu i kvalitet hmelja u velikoj meri utiče tlo na kome se gaji. Za postizanje optimalnih prinosa, hmelju je potrebno zemljište bogato mineralima, dobro drenirano i plodno. Blago nagnuta tla su optimalna za drenažu. Hmelj preferira crna ili aluvijalna zemljišta, a slabo raste na močvarnim i peskovitim zemljištima. Zemljište treba da bude neutralno do blago kiselo.
Klima
Hmelj je biljka koja zahteva dosta sunca tokom rasta, ne odgovaraju mu senovita mesta. Vlažnost zemljišta bi trebala biti oko 70 - 80%. Pogoduje mu gajenje u umerenoj klimi, gde su leta vlažna i topla, a može da izdrži i dosta hladne zime.
Sadnja hmelja
Iako hmelj nema prevelike zahteve u pogledu nege, postoje stvari na koje bi trebalo obratiti pažnju od trenutka sadnje, o kojima ćemo govoriti u nastavku teksta.
Vreme sadnje
Optimalna temperatura za sadnju hmelja varira u zavisnosti od sezone, ali je važno znati temperaturu. Vegetacija kreće na 5°C i na nju veoma loše utiču temperature niže od 7°C tokom formiranja pupoljaka. Optimalna temperatura tokom cvetanja treba da bude 20 - 22°C. Najčešće, to je u proleće ili jesen.
Sadnja iz semena
Hmelj se može uzgajati i iz semena, ali ređe i manje efikasno od rasada. Pošto pol biljke nije moguće odrediti iz semena, a stvaranje šišarki zahteva žensku biljku, ovaj način sadnje se ne preporučuje. To je takođe dugotrajan proces i potrebni su umerena, stabilna vlažnost i temperatura.
Sadnja sadnice
Hmelj se sadi kada su sadnice sa dovoljno razvijenim stabljikama i adekvatno razgranatim korenom. Pre sadnje mora se postaviti armatura, što su obično betonski stubovi. Vertikalni i horizontalni oslonac moraju biti postavljeni za podupiranje hmelja, pa se postavljaju vertikalni betonski stubovi koji su povezani žicama. Hmelj je vezan za žice za stvaranje vertikalne i horizontalne podrške.
Sadi se u proleće ili jesen, na udaljenosti od 2 - 4 m jedna od druge i između redova. Pravilno pozicioniranje je ključno, ali takođe treba ostaviti dovoljno prostora za razvoj biljaka i prolazak mehanizacije. Biljku treba posaditi u rupu prečnika i dubine 20 - 30 cm i prekriti je rastresitom zemljom do vrha pupoljaka. Sadi se pravo ako se sadi jedan, ili koso ako su posađene dve biljke.
Uzgoj u bašti
Neophodno je ostaviti dovoljno prostora za nesmetan rast biljaka hmelja kada raste na otvorenom. Hmelj se gaji na otvorenom kako bi se u proseku dobilo 4.500 biljaka po hektaru. Hmelj preferira orijentaciju sadnje sever-jug, koja pruža dovoljno dnevne svetlosti i toplote. Takođe uživa u blago brdovitim predelima, ali ne i na visokim nadmorskim visinama. Prilikom sadnje na otvorenom, između polja treba napraviti kanale za prikupljanje viška vode.
Uzgoj u stakleniku
Izazovno je i ekonomski neodrživo uzgajati hmelj u stakleniku, jer uzgoj u stakleniku zahteva više resursa za rast biljaka. Pored toga, biljke bi morale da mogu da puze u dovoljno velikom prostoru, a da i dalje dobijaju adekvatno osvetljenje. Zato se u kontrolisanim uslovima uglavnom odgaja rasad za kupce. U stakleniku se lakše razvijaju koreni, a lakše se dobijaju i jednogodišnje sadnice. Pojedine sadnice se sade u pojedinačne saksije, kako bi iste godine mogle bolje da se ukorene i daju plodove.
Uzgoj u saksiji
Hmelj se takođe može uzgajati u saksijama, sa minimalnom dubinom od 60 cm. Broj biljaka u saksiji je ograničen na dve, sa razmakom od 20 cm između njih. Da bi voda mogla da teče kroz saksiju, mora se napuniti slomljenim komadima keramike ili šljunka. U podlogu se dodaje organsko đubrivo, zatim sloj humusnog zemljišta. Biljke treba ostaviti na sunčanom, otvorenom prostoru i redovno zalivati
Održavanje i nega
Većina poslova oko hmelja, od održavanja do berbe, danas se izvode mehanički. Potrebno je redovno održavanje i berba u pravom momentu, za dobijanje maksimalnog prinosa i kvaliteta.
Period mirovanja
U jesen se jednogodišnje stabljike suše i trunu, dok u proleće rastu nove. Tokom perioda mirovanja od septembra do marta, hmelj je neaktivan i ne zahteva posebno navodnjavanje ili mineralna đubriva. U ovom periodu plantažu treba očistiti od otpada nastalo posle berbe i pokriti suvim listovima ili malčom koji će se u proleće izmešati sa zemljom i pretvoriti u humus.
Održavanje zasada
Održavanje zasada hmelja u dobrom stanju zahteva lomljenje pokorice, savijanje izdanaka i košenje. Tokom sušnih perioda ili posle kiše, vrši se razbijanje pokorice, kako bi se površinski sloj održao rastresit i dovoljno bogat kiseonikom. Izbojci se savijaju kada dostignu visinu od 40 cm i pletu se s leva na desno duž oslonca, a postupak pokrivanja se vrši kada izdanci dostignu visinu od 80 cm i vezuju se na jednom mestu. Košenje trave između redova drži biljke odvojene, što poboljšava rast i smanjuje mogućnost bolesti. Košenje trave između redova omogućava bolju prozračnost, čime se sprečava razvoj bolesti i doprinosi boljem rastu biljaka.
Proređivanje
Kod hmelja se odstranjuju mladice, zbog koje bi biljka mogla biti pregusta, ili koje bi smanjile razmak između biljaka. Ostavljaju se samo spoljašni izdanci, tako da sredina biljke dobije dovoljno vazduha i svetlosti.
Orezivanje
Stablo hmelja se nakon berbe odseca na 1 m visine. Osim toga, krejem zime i početkom proleća, orezuju se izdanci sa loze.
Berba
Krajem avgusta šišarke moraju biti zlatne, lepljive na dodir i šuškave. Neće svaka biljka proizvesti sve svoje šišarke u isto vreme, ali kada većina njih sazre, berba se obavlja. Šišarke se mogu sakupljati mehanički ili ručno, u kom slučaju se lišće i smeće odmah odvajaju.
Šišarke se zatim suše na visokim temperaturama dve do tri nedelje uz stalno okretanje. Nakon sušenja, sadržaj vlage u hmelju može porasti i do 10% kao rezultat izlaganja vazduhu, više do toga nije poželjno. U proseku se proizvede 2.500 kilograma sušenog hmelja po hektaru.
Skladištenje
Nakon što se osuši, hmelj se pakuje u bale od 50 kg. Ovako spakovan hmelj, sa ne više od 10% vlage, može se transportovati na mesto dalje obrade. Takođe može da se skladišti, ali ne duže od dva meseca, da ne bi došlo do pada kvaliteta.
Priprema za sledeću sezonu
U fazi mirovanja hmelja, proverava se stanje stubova i žica po kojima se penje i zamenjuju se eventualno oštećeni. Odstranjuju se oštećene ili bolesne loze, kako bi na njihovo mesto došle zdrave. Pre početka vegetacije poželjno je izvršiti đubrenje starih biljaka, kako bi mogle razviti nove izdanke.
Bolesti
Hmelj je, bez obzira na visinu koju dostiže, podložan određenim bolestima. Naročito ga napadaju gljivične bolesti, čiji spisak i karakteristike donosimo u daljem tekstu.
Virus jabučnog mozaika
Virus jabučnog mozaika originalno je otkriven na jabuci, ali često napada i druge biljke, kao što su hmelj i lubenica. Veoma lako se širi među biljkama, naročito ukoliko je vreme vlažno, ili gustina biljaka prevelika, pa se vlaga zadržava. Ponekad se pojavljuju žute fleke na listovima, ali često bolest i nema simptoma. Ne oštećuje biljku, osim što utiče na njen izgled. Borba protiv ove bolesti izvodi se uklanjanjem obolelih biljaka i sadnjom dobro razvijenih, zdravih sadnica.
Bolest vuke
Uzročnik ove bolesti je gljivica koja živi u zemljištu, u kome se razmnožava, pa može preživeti razne klimatske ekstreme. Napada prvo koren, odakle se proširuje na ostale delove biljke, koja počinje da odumire. Može izazvati propadanje čitavog zasada. Neophodno je na vreme uočiti i odstraniti zaraženu biljku. Ne postoje sredstva kojima se bolest može zaustaviti, pa je jedini način borbe sadnja zdravih mladica i rotacija useva na svake četiri godine, smenjivanje hmelja sa travom i detelinom.
Cistoidne nematode
Najčešće se nalaze u korenu ili zemljištu, pa se na taj način i prenose. Najviše se šire po toplom vremenu, među već oslabljenim biljkama i izazivaju njihovo propadanje. Mogu prouzrokovati umanjenje prinosa za polovinu. Borba protiv nematoda se izvodi trogodišnjim plodoredom, izborom otpornih sorti, držanjem broja nematoda u zemljištu pod kontrolom. Zaražene biljke je neophodno odstraniti i uništiti.
Krunska bolest hmelja
Ovo gljivično oboljenje prvo se uočava na stabljici. Javljaju se deformacije biljke. Najviše ugrožava mladi zasad, a širi se preko mehaničkih oštećenja biljke, prilikom zalivanja, ili orezivanja zaraženim makazama. Zadebljanja se mogu javiti i na korenu biljke. U borbi protiv ove bolesti koriste se fungicidi, a preventivno sadnja nezaraženih sadnica.
Pepelnica
Pepelnica je veoma česta bolest u biljnom svetu, pa tako nije zaobišla ni hmelj. Vrlo lako se širi sa jedne biljke na drugu. Pojavljuju se bele fleke na lišću, koje podsećaju na pepeo, dok kasnije dolazi do smanjenja prinosa. Postoje hemijska sredstva kojima se tretiraju zaražene biljke, ali i neka iz domaće radinosti, kao što je sapunica.
Štetočine
Neke od štetočina koje napadaju hmelj, utiču na biljke samo vizuelno, dok drugi mogu smanjiti, pa i potpuno uništiti prinose. U daljem tekstu ćemo predstaviti najčešće štetočine hmelja.
Vaši hmelja
Najčešće napadaju mlade biljke, isisavajući sokove iz nje. Nalikuju drugim lisnim vašima. Usled njihovog napada, list biljke se kovrdža. Za sobom ostavljaju trag na koji pogoduje naseljavanju bakterija i razvoju raznih bolesti. Kao vid borbe protiv vaši, može se dodati sredstvo protiv njih u vodu za navodnjavanje. Postoje i brojni prirodni preparati, kao što je voda u kojoj je odstajala kopriva.
Japanski pivac
Ova štetočina je karakteristična zbog svojih veliki dimenzija, pa je jedan često dovoljan da nanese veliku štetu na listu biljke i utiče na njen prinos. Borba protiv njega uključuje insekticide, kojima se može uništiti.
Crveni pauk
Ovo je sićušni pauk, jarkocrvene boje, koji napada mnoge biljke. Prisustvo mu se prepoznaje po nežnoj mreži koju plete. Jaja polaže u unutrašnjosti biljke. Hrani se biljnim sokovima i može prouzrokovati sušenje biljke i gubitak prinosa. Postoje specijalni insekticidi za borbu protiv crvenog pauka.
Upotreba hmelja
Osim za proizvodnju piva, hmelj se upotrebljava u mnogim industrijama. U daljem tekstu, navešćemo neke od njih.
Kuhinja
Hmelj se najčešće koristi za pivo, ali mladi izdanci mogu da se jedu i sirovi kao prilog i imaju ukus sličan špargli. Pivo se pravi pomoću ekstrakta hmelja, koji se sastoji od slada i kvasca pomešanog sa hmeljom, dajući alkoholno piće u rasponu od svetlo žute do tamne boje i posedujući i ukus i gorčinu. Oni takođe predstavljaju prirodni konzervans.
Gorčina zavisi od količine alfa-kiseline, kod nas su popularne sorte hmelja sa većom koncentracijom.
Kozmetika
Hmelj se koristi u izradi raznih kozmetičkih preparata, ali naviše je zastupljen u kremama i sredstvima za negu kože, jer utiče povoljno na njen mladalački izgled. Deluje umirujuće kod zapaljenskih stanja kože i pomaže kod začepljenih pora. Takođe se koristi u izradi sredstava za negu kose, šampona protiv peruti i protiv opadanja kose. Smatra se lekovitim sastojkom za osetljivu kožu.
Zdravlje
Hmelj, biljni lek koji se često sreće u narodnoj medicini, koristi se od davnina. Smatra se da hmelj pomaže kod bubrežnih kamenaca, kao i da je bogat antioksidansima. Kuva se kao čaj za pomoć kod nesanice, melanholije i drugih psihičkih tegoba. Uprkos svojoj gorčini, otvara apetit. Koristi se i kao punjenje jastuka i ćebadi na psihijatrijskim odeljenjima. Dobra je ideja da se konsultujete sa lekarom pre nego što ga uzmete jer može imati sedativni efekat. Obično se prodaje u kapsulama za probleme sa spavanjem, ali se takođe može koristiti za lečenje menstrualnih grčeva.
Zanimljivosti
Drevni Egipćani su koristili hmelj za lečenje nesanice u 9. veku pre nove ere, prema zapisima. Stari Grci su, pak, proučavali njegovu lekovitost, ali ga nisu koristili za pravljenje alkoholnih pića. Mongoli su uveli hmelj u Evropu, a potom su se proširili i na Ameriku. Hmelj nije bio uključen u proizvodnju sve do 14. veka, kada su Mongoli napali Evropu. Kod nas se danas uzgajaju male količine hmelja, a glavni evropski dobavljači su Češka i Nemačka.
Pre upotrebe u pivarstvu u Bavarskoj u 14. veku, hmelj nije bio prisutan u spravljanju piva. Pre nego što je hmelj korišćen, pivo je imalo slatkast ukus i bilo je uravnoteženo sa začinskim biljem kao što su neven i pelin. Na aromu i gorčinu utiče hmelj u različitim stilovima piva. Njegova hranljiva vrednost čini pivo ne alkoholnim pićem već hranom i zbog toga je, za razliku od alkoholnih pića, njegovo reklamiranje dozvoljeno. Majke se podstiču da piju manje količine piva kako bi podstakle proizvodnju mleka. Hmelj nije dobar za druge sisare, ali može biti koristan za kokoške. Pomažu pilićima da svare i ispiru loše mikrobe iz creva.
Foto: RitaE / Pixabay
Ostavite odgovor