Pelin (lat. Artemisia) je rod koji obuhvata više od 480 vrsta zeljastih aromatičnih biljaka, od kojih su neke mnoge stare i cenjene lekovite biljke. Pripadaju porodici glavočika (Asteraceae), zajedno sa kamilicom, maslačkom, ambrozijom, cikorijom, različkom. Naziv vodi poreklo od imena grčke boginje Artemide, odnosno od grčke reči artenes - svež, zdrav. Pelin nosi nazive i gorčika, absint, đul, metljika, pelen, pelenek, pelinek i ćabula. Morfološki dosta podseća na ambroziju, pa se često meša sa njom.
Pelin ima mnogo vrsta koje se mogu sresti širom severne hemisfere - u Evropi, Aziji i Severnoj Americi. Veruje se da vodi poreklo iz Istočne Evrope i Srednje Azije. Pelin je lekovita biljka, aromatičnog i gorkog ukusa i poznat je kao jedna od najgorčih biljaka. U prirodi raste na livadama, uz ivice šuma i šumske staze, na obalama, pašnjacima, uz žive ograde i na zidovima. Često se sreće u primorju, ali može rasti i u kontinentalnom području. Gaji se u baštama, za potrebe kućne apoteke, ali i u komercijalne svrhe, za upotrebu u kozmetičkoj industriji, medicini, proizvodnji pića, začina i kao ukrasna biljka.
Listovi su tamnozeleni, perasto deljeni, površina im je prekrivena srebrnastim dlačicama. Stablo je uspravno, razgranato, prekriveno dlačicama i često drvenasto pri dnu. Dostiže visinu i do 2 m, a može živeti i 10 godina. Raste kao grm ili polugrm. Cvetovi su žute boje, sitni i formiraju glavičaste cvasti. Hermafroditi su, sadrže i muške i ženske polne organe. Cvetanje traje od juna do oktobra. Koren je slabije razvijen, čvrst i vretenast. List i cvet imaju karakterističan gorak ukus i miris, a koren nešto blaži.
Vrste pelina
Na našim prostorima u prirodi se sreće 16 vrsta pelina koje su izgledom slične, ali se razlikuju po upotrebi i mestu na kome rastu. Postoje vrste koje se gaje samo u lekovite svrhe i one koje se gaje samo kao ukrasne biljke. Najprisutnije su sledeće vrste: gorkasti, obični, grmoliki, slatki, sivkasti, rascepkani, morski, poljski, rimski, divlji, estragonski i šibasti. Kineski pelin je invazivna vrsta. Najlekovitije i najrasprostranjenije su divlji, slatki, gorski i gorkasti pelin.
Gorski pelin
Gorski pelin (lat. Artemisia absinthium) je najčešća vrsta pelina i uglavnom se na nju misli kada se kaže pelin. Stablo joj raste uspravno, listovi su perasti, obrasli dlačicama. Sadrži veliku količinu etarskog ulja (tujon, bomeol, tujon) i gorkih supstanci (artabisin, absintin), ima veoma gorak ukus i prijatan miris. Od njega se proizvodi popularno alkoholno piće pelinkovac, a zajedno sa komoračem i anisom ulazi u sastav alkoholnog pića absinta. Najviše se koriste listovi i cvet za pripremanje lekovitih proizvoda, a ponekad i koren.
Slatki pelin
Slatki pelin (lat. Artemisia annua) je još jedna raširena i lekovita vrsta pelina. Bez obzira na svoje ime, ukus mu je takođe gorak. Ime je dobio verovatno po slatkom mirisu. Nosi naziv i mirisni pelin. Jednogodišnja je biljka, u prirodi raste kao korovska, zeljasta vrsta, a može izrasti i u grm ili visoku biljku, do 2 m. Izgledom podseća na pravu kamilicu. Sadrži jedinjenje artemisin koje je služilo za jačanje imuniteta i lečenje malarije.
Gorkasti pelin
Gorkasti pelin (lat. Artemisia abrotanum) vodi poreklo iz Evroazije. Danas se može sresti širom sveta. Višegodišnja je biljka, čiji miris podseća na koka kolu, pa nosi naziv i pelin-kola. Često se gaji kao ukrasna biljka, jer ima lep oblik listova i cvetove. Od listova se spravlja lekoviti čaj, koristi se kao začin u kuhinji, a i kao sredstvo protiv moljaca.
Divlji pelin
Divlji pelin (lat. Artemisia vulgaris) raste u prirodi širom Evrope, Afrike, Azije, a u Severnoj Americi predstavlja invazivnu vrstu. Višegodišnja je zeljasta biljka. Ima mnogo cvetova koji formiraju cvasti. Raste na mestima sa mnogo sunca, na zemljištu bogatom azotom, zapuštenim zemljištima, suvim mestima, u blizini reka i puteva. Važan je deo kineske tradicionalne medicine, koristi se i za pročišćavanje prostora i kao začin. Listovi imaju veliku količinu karotina, etarskih ulja i askorbinske kiseline. Mesta na kojima raste divlji pelin, bogata su kalijumom. Može podneti dugu sušu, kao i niske temperature. Razmnožava se semenom i reznicama. Otporna je na štetočine, deluje protiv insekata, gljivičnih bolesti i nematoda u zemljištu, pa se često gaji i u baštama.
Uzgoj pelina
Pelin nema velikih zahteva u pogledu gajenja, pa se može uspešno gajiti u bašti, polju i u saksijama. Gaji se u lekovite svrhe, kao aromatična biljka, ukrasna i za odbijanje insekata. Bujna je i razgranata, pa je treba orezivati. Od spoljašnjih uslova, najvažnije joj je obezbediti dovoljno sunca.
Plodored
Pelin je kultura koja se na jednoj površini gaji više godina, uglavnom od 4 - 6. Nakon toga mu se smanjuje prinos i kvalitet, pa ga je potrebno premestiti na drugo mesto. Nema velike zahteve u pogledu mesta na kome će se gajiti, važno je samo da površina nije pod korovom koji iscrpljuje vlagu i hranljive materije iz zemljišta i zaklanja sunčevu svetlost.
Kao pretkulture, najviše mu odgovaraju strna žita, okopavine, uljana repica i sve biljne vrste koje guše korove. Sadi se kao međuredna biljka, zbog repelintnih i insekticidnih svojstava, zajedno sa sličnim biljkama.
Zalivanje
Pelin veoma dobro podnosi sušu i ima male zahteve u pogledu vlage. Ima vretenast koren koji prodire dosta duboko u zemljište, pa biljka može dobro iskoristiti vlagu. Da bi se dobio što kvalitetniji prinos, biljku je ipak potrebno navodnjavati. Najveće zahteve za vodom ima dok je biljka mlada. Kasnije je navodnjavanje potrebno samo ako nastupi duži period suše. Tokom prve godine, u leto se zaliva na 7 - 10 dana. Voda se mora potpuno upiti u zemljište, da ne bi došlo do truljenja korena. Odrasle biljke se zalivaju tokom leta na 2 - 3 nedelje.
Đubrenje
Pelin je biljka koja raste na siromašnim zemljištima, pa mu nije potrebno često đubrenje, naročito ako se gaji u baštama gde se već dodaju hranljive materije. Učestalo đubrenje može biti štetno, jer dolazi do izduživanja stabljike. Kada se gaji intenzivno, pre sadnje se đubri zrelim stajnjakom 20 - 30 t/ha. Kasnije se dodaje još 40 - 60 kg/ha azota, 50 - 70 kg/ha fosfora i 90 - 100 kg/ha kalijuma. Pre đubrenja potrebno je izvršiti analizu zemljišta i listova kako bi se odredile količine koje su potrebne, a to zavisi i od vrste pelina.
Razmnožavanje
U prirodi se pelin razmnožava semenom koje je lagano i najčešće se širi vetrom. Cvetovi su dvopolni i biljka je samooplodna. Kod gajenih biljaka može se razmnožavati i semenom i vegetativnim putem pomoću zeljastih reznica ili delenjem korena.
Presađivanje
Pelin se presađuje u proleće, posle opasnosti od mrazeva. Ako je biljka zimu provela u zatvorenom prostoru u saksiji, presađuje se na otvoreno kada je visine 10 cm. Presađivanje takođe podrazumeva deljenje korena koje se obavlja u jesen. Pri tome je bitno da se biljka deli zajedno sa korenom. Na ovaj način moguće je dobiti i do 8 biljaka koje se sade u redove razmaka 50 - 60 cm, a između biljaka na 40 - 50 cm.
Podmlađivanje
Podmlađuju se višegodišnje vrste, kada dovoljno narastu i razviju bujan nadzemni deo. Odsecaju se stare i spuštene grane, kao i suvo i žuto lišće. Biljka se podmlađuje i tako što se u zemljište dodaje organska materija, kao što je kompost. Ako se u zemljište redovno dodaju hranljive materije, biljka će bolje rasti i imati veći prinos, kao i veću otpornost.
Zemljište
Pelin je adaptiran na različite tipove zemljišta što zavisi od vrste. Može rasti i na peskovitim, glinovitim, krečnjačkim i kamenitim terenima. Važno je da zemljište bude dobro drenirano. Pelin loše podnosi suvišnu vlagu u zemljištu. Ako je zemljište nedovoljno rastresito, zaliva se ređe, tek kada se sva voda upije. Pre setve ili sadnje se obrađuje oranjem ili prekopavanje. Najviše mu odgovaraju blago kisela do kisela zemljišta, iako može uspevati i na blago alkanim, sa pH do 8.
Klima
Pelin uglavnom dobro podnosi sušu, kao i niske temperature. Najviše mu odgovaraju mesta sa umereno toplom klimom i dosta sunca. Neke vrste su bolje prilagođene kontinentalnoj klimi i hladnijim zimama, dok druge traže topliju klimu. Generalno je biljka koja je otporna i lako se prilagođava rastu i na kopnu i na obali. Najbolje raste na mestima koja dobijaju sunčevu svetlost u većem delu dana, ali uspeva i u polusenci.
Sadnja pelina
Sadnja pelina nije komplikovana, naročito ako se obavlja iz sadnica. Seme ima nisku klijavost, ali i ona nije jednaka kod svih vrsta. Sadnja može biti mašinski sejačicama ili ručno. Prethodno je potrebno dobro pripremiti zemljište.
Vreme sadnje
U koje vreme će se obaviti sadnja zavisi od načina razmnožavanja. Kod razmnožavanja semenom, najoblje je setvu obaviti u proleće u martu ili aprilu. Ako se seje u plastenicima, može se obaviti ranije, krajem februara ili početkom marta. Ako se razmnožava vegetativno, biljke se sade u jesen, pre kiša ili rano u proleće, pre nego što nastupe visoke temperature.
Kalemljenje
Kako je pelin zeljasta jednogodišnja ili višegodišnja biljka, kalemljenje se ne vrši, pa se ne mora birati podloga. Najčešći način za dobijanje željenih osobina od neke sorte i njeno ukrštanje sa drugima je pomoću reznica. Ukrštanje se obavlja u institutima, za dobijanje hibrida sa većim procentom artemizina ili kod biljaka sa nekim mutacijama.
Sadnja semena
Seme pelina se seje tako što se prvo pomeša sa peskom i zatim stavlja na površinu zemljišta i dobro zalije. Bira se mesto sa dosta sunčevog svetla. Ako se setva obavlja direktno, razmak između redova je 40 - 50 cm, a između biljaka u redu 15 - 30 cm. Seje se plitko, na 1,5 - 2 cm. Razmak zavisi od vrste i njene bujnosti, tj. prostoru koji joj je potreban za rast. Za setvu na jednom hektaru, treba oko 3 kg semena, a nakon nicanja se proređuje. Niče nakon 2 - 9 nedelja što zavisi kako od vrste, tako i od spoljašnjih uslova. Mlade biljke se prihranjuju kompostom i zalivaju dok ne razviju korenov sistem. Setva višegodišnjih vrsta se obavlja u proleće, a jednogodišnjih može i u jesen.
Sadnja sadnica
Pri proizvodnji sadnica, seme se može sejati u kontejnere. Sadnice se drže na toplom mestu sa dosta sunca i redovno zalivaju, naročito u fazi od nicanja do prvih listova. Važno je da se održava vlažnost i dodaje humus i prati zdravlje biljčica. Presađuju se kada dostignu 8 - 10 cm visine, u prethodno pripremljeno zemljište napolje, u bašti.
Kada se dele buseni, koren se deli na 5 - 8 delova. Takve biljke se odmah sade u zemljište, da prvi listovi budu u blizini površine zemljišta. Biljke zatim treba zalivati redovno, dok ne razviju koren. Na ovaj način može se dobiti 3 - 6 novih biljaka, pa je to najčešći način razmnožavanja u baštama.
Još jedan način razmnožavanja je zeljastim reznicama. Primenjuje se kada je potrebno dobiti biljke koje imaju iste osobine kao biljka od koje su uzete. Prilikom sadnje se koriste fitohormoni da bi se biljka što brže ukorenila.
Uzgoj u bašti
Kada se gaji u baštama, treba birati mesta sa dosta sunca. Takođe je važno da mesto bude zaštićeno od jakih udara vetra. Ako nije osnovna kultura, može se saditi uz ivice povrtnjaka, jer ima repelintno dejstvo i odbija insekte koji su štetočine mnogih kultura. Sredstvo protiv lisnih vaši, grinja, mrava, gusenica, rđe, može se pripremiti i kod kuće, tako što se 300 g svežih listova i cvetova ili 30 g suvih potopi u 10 l vode i ostavi tako 2 - 3 dana. Nakon toga se može koristiti za prskanje biljaka, najbolje u rano jutro ili kasno posle podne.
Uzgoj u stakleniku
U uslovima kontinentalne klime, pelin se može gajiti i u zatvorenom prostoru, tj. stakleniku. Na taj način se najčešće gaji samo u fazi klijanja da bi se uštedelo seme - zahteva samo 0,5 kg/ha semena. U kontrolisanim uslovima je verovatnije da će se razviti kvalitetne i zdrave sadnice. Ovakva setva se obavlja nešto ranije, krajem februara i početkom marta. Razmak između redova bi trebao biti oko 8 - 10 cm, a biljaka u redu 1 - 2 cm. Biljke se razvijaju za 90 - 120 dana i tada se mogu presaditi na otvoreno.
Uzgoj u saksijama
Pelin se može gajiti i u saksijama, naročito na sunčanim balkonima. Odgovara mu zemljište za saksijske biljke koje je bogato humusom. Kvalitetno zemljište je najvažniji faktor u gajenju biljaka u saksijama. Može se držati i unutar kuće, ali na mestu sa dosta sunčeve svetlosti i vazduha. Ako se gaji vrsta divljeg pelina, mora imati dobru cirkulaciju vazduha u prostoriji, jer teško podnosi suvi vazduh u kućama. Saksije je najbolje izneti na otvoreno tokom proleća, leta i rane jeseni, a pred zimu ih uneti ili zaštititi. Najčešće se u saksijama gaji ukrasni pelin, a druge vrste se gaje na otvorenom zemljištu.
Održavanje i nega
Pelin je veoma otporna biljka koja ima male zahteve u pogledu nege. Održavanje se odnosi na uništavanje korova, zaštitu od štetočina i bolesti, održavanje vlažnosti, proređivanje previše gusto posađenih biljaka, orezivanje. Može se i malčirati, naročito u sušnim periodima i zimi kako bi se očuvala vlaga i stabilna temperatura zemljišta.
Faza mirovanja
Nakon cvetanja i razvoja semena, pelin stupa u fazu mirovanja. Listovi većine vrsta tokom zime ne opadaju. Moraju se pratiti spoljašnji uslovi da bi biljka mogla da se na vreme zaštiti od smrzavanja u slučaju niskih temperatura. U ovoj fazi treba izbegavati često zalivanje, dodaje se malo vode kada se zemljište sasvim osuši. Ako je suva zima, češće se zaliva. Ukoliko se gaji u kontinentalnim oblastima na otvorenom, može se malčirati drvenim opiljcima, slamom ili senom, da bi se koren zaštitio od niskih temperatura. U ovoj fazi se može vršiti i rezidba i odstranjivanje starih i suvih grana.
Održavanje zasada
Pri gajenju pelina, najvažnija mera održavnja je uništavanje korova, naročito dok su biljke mlade i razvijaju se. Tada im korovi mogu oduzeti svu potrebnu vlagu i hranljive materije. Osim toga, primenjuje se zaštita od štetočina i bolesti, okopavanje, kultiviranje i prihrana.
Ukoliko dođe do promene boje listova, smanjuje se zalivanje na nedelju dana i proverava propusnost vode u zemljištu. Rastresanje zemljišta spada u mere održavanja, naročito ako se gaji na glinenim zemljištima koja slabije propuštaju vodu.
Proređivanje
Proređivanje pelina podrazumeva odstranjivanje izduženih i povijenih izdanaka da bi se omogućilo da sunčeva svetlost dopre do unutrašnjih grana. Može se obavljati u fazi mirovanja u toku zime, ali i u toku vegetacije. Treba ga obavljati po suvom vremenu da se ne bi vlažilo mesto na kome se vrši proređivanje.
Orezivanje
Pelin ima veoma bujan grm, pa ga je neophodno orezivati. Zelena rezidba se obavlja tokom leta, da bi se odstranile izdužene i grane koje vise. Odseca se gornji deo grane, iznad prvih listova oštrim makazama. U jesen se obavlja orezivanje da bi se dala forma grmu. Ukoliko se ukaže potreba, može se orezati i na visinu od 15-ak cm i takva biljka će dati nove izdanke.
Delove koji se odrežu ne bi trebalo stavljati u kompost, jer zbog hemijskih materija koje sadrži odbija mikroorganizme i gliste. Zbog toga se i supstrat u kome je razgrađen pelin ne koristi za gajenje drugih biljaka, jer može sprečiti njihov rast.
Berba
Pelin je zreo za berbu u julu i avgustu. Listovi se beru pre cvetanja, a cvetovi i pre i u vreme cvetanja. U prvoj godini vegetacije pelin ne cveta, pa se bere od druge godine. Prva berba se obavlja pred cvetanje, dok cvetovi još nisu potpuno formirani. Tokom kišnih godina, mogu biti dve berbe.
Kod intezivnog gajenja, pri jednoj berbi može se dobiti 16.000 - 32.000 kg/ha zelene mase, od koje se sušenjem dobija 4.000 - 8.000 suve mase. Za 1 kg suvog pelina potrebno je 4 kg svežeg. Najviše lekovitih i etarskih materija sadrže vršni delovi biljke, do 30 cm, dok se može naći i u ostalim delovima. Iz tog razloga se beru samo vršni delovi biljke, a donji delovi stabla se ostavljaju. Bere se po suvom vremenu.
Sušenje
Zelene delove nakon branja je potrebno odmah odneti da se suše. Sveža biljna masa se suši u sušarama na temperaturama do 40°C. Biljka se takođe može sušiti na sobnoj temperaturi, na mestu sa dobrim protokom vazduha i u hladu. Takvo sušenje nešto duže traje, ali je krajnji rezultat podjednako dobar. Pri sušenju treba paziti da biljke zadrže aromu, boju, miris u ukus i zbog toga se ne sme sušiti na direktnom suncu.
Osušene biljke se mogu odlagati u staklene tegle ili papirne vrećice koje se ostavljaju na hladno i tamno mesto.
Priprema za sledeću sezonu
Pri gajenju jednogodišnjih vrsta, naredne godine se biljka vadi zajedno sa korenom i zemljište se priprema za sledeći usev. Zemljište se preore ili prekopava i đubri sa organskim đubrivom, najčešće zrelim stajnjakom. Kod gajenja višegodišnjih vrsta pelina, usev se neguje i priprema za sledeću sezonu tako što se u jesen ili proleće đubri, zaliva, orezuje i štiti od bolesti i štetočina.
Bolesti
Pelin retko podleže bolestima, jer ima veliku otpornost. Ukoliko su vremenski uslovi nepovoljni i u proleće se jave visoke temperature uz visoku vlažnost vazduha, može doći do zaraze. Nepropusna zemljišta mogu dovesti do nakupljanja vode u nivou korenovog sistema i do njegovog truljenja. Kod pelina se najčešće javljaju sledeće bolesti: rđa stabljike, lisna pegavost i gljivične bolesti izazvane Plasmopora spp. i Erysiphe spp.
Lisna pegavost
Ovu bolest izaziva gljivica Cecospora absinthii. Na listovima se javljaju pege sa crnim ivicama i sive u unutrašnjosti, a može se javiti i kao palež lista. Ova gljivica ispušta toksine koji razaraju membrane biljke i ako se dovoljno proširi može dovesti do uništavanja biljke. Može se suzbijati fungicidima, dok preventivne mere uključuju obezbeđivanja dobrog strujanje vazduha u grmu i dobre drenaže zemljišta.
Rđa stabljike i lista
Rđu izaziva gljivica Puccinia absinthii. Prepoznaje se po pojavi crnih izbočenih tačkica i sivo crnog sloja sa naličja lista. Ako je napad bolesti jak suzbija se fungicidima. Ako se uoči u ranoj fazi, zaraženi delovi se mogu odstraniti i spaliti.
Štetočine
Pelin sadrži eterična ulja i gorke materije, pa je otporan na štetočine i odbija muve, mrave, moljce, lisne vaši, miševe i druge štetočine. Zbog ove osobine se često koristi u organskoj proizvodnji gde je zabranjena upotreba insekticida i pesticida. Na pelinu se ponekad javljaju pelinove lisne vaši, lisni savijač, žičnjak i pelinov moljac.
Lisni savijač
Lisni savijač (lat. Semasia pupillana) je beli moljac sa smeđim mrljama na prednjim krilima. Hrani se korenom i stablom pelina, a najčešći je tokom jula i avgusta. Larve se nalaze u kori stabla, a zatim bušeći stablo dolaze do korena. U korenu se učauri.
Pelinova lisna vaš
Iako je pelin biljka koja odbija lisne vaši, jedna vrsta (lat. Macrosiphoniella absinthii) je našla način da se prilagodi materijama koje sadrži pelin. Crvenkasto su smeđe boje i imaju crnu mrlju na trbuhu, veličine su od 1,5 - 2,5 mm. Nalazi se na licu lista, gde isisava biljne sokove. Pri velikim napadima, može doći do sušenja biljaka, ali su pojedinačne biljke uglavnom snažnije i brže se oporave.
Upotreba pelina
Najpoznatija je upotreba pelina u medicini, još od drevnih vremena. Ima antibakterijsko, protivupalno, antifungalno, antiprotozoalno, citotoksino, neuroprotektivno, prokognitivno, antidepresivno, antioksidativno dejstvo i deluju kao stabilizator ćelijskih membrana. Pored medicine, koristi se i u kulinarstvu i kozmetici. Glavne supstance koje su nosilac biološke aktivnosti ove biljke su etarsko ulje, flavonoidi, sesviterpenoidni laktoni i druga jedinjenja koja daju gorčinu - fenolne kiseline, tanini, azuleni i lignani.
Zimnica
Kuhinja
Kod nas je najpoznatije alkoholno piće od pelina pelinkovac. U svetu je mnogo poznatiji apsint koji se pravi od pelina, komorača i anisa. U 20. veku je apsint bio zabranjen, jer izaziva halucinacije usled visokog sadržaja tujona, a u prevelikim količinama može dovesti do trajnog oštećenja nervnog sistema. Osim ova dva alkoholna pića, od pelinkovca se prave i čaj i suvi začin.
Prilikom konzumacije pelina, treba biti oprezan. Ako se pretera sa dozom može izazvati različite probleme psihičke prirode i nervnog sistema, a može biti i otrovan. Savremena medicina ne dozvoljava konzumiranje etarskog ulja pelina, a konzumacija u bilo kom obliku se ne preporučuje deci, trudnicama i dojiljama.
Kozmetika
U zavisnosti od vrste, pelin se koristi za izradu različitih kozmetičkih preparata. Od njeg se prave kreme, tonici i balzami koji ublažavaju bol u zglobovima, ublažavaju iritacije kože, akne i rozaceu, hidriraju kožu, ublažavaju ekceme i psorijazu. Ekstrakt pelina ima protivupalno i antibakterijsko dejstvo i utiče povoljno na rast kose. Često ulazi u sastav kozmetike za decu, kao i proizvodima za masnu i pigmentovanu kožu. Sadrže ga i razne kreme, šamponi, losioni, dezodoransi i praškaste formule.
U kozmetici se koristi i u terapeutske svrhe, ulazi u sastav proizvoda za negu zrele kože. Supstance koje sadrži poboljšavaju metabolizam kože, izbacuju toksine i regenerišu ćelije.
Zdravlje
Latinski naziv Artemisia vodi poreklo od imena grčke boginje Artemide koja je po predanju dala pelin kentauru Hironu da bi ga odneo ljudima kao lek. U medicini je osim u staroj Grčkoj, korišten i u Egiptu, zbog antiseptičkih svojstava i kao stimulans. Često je korišten u narodnoj medicini u mnogim delovima sveta, za lečenje bolesti jetre i žuči. Koristi se i za lečenje ginekoloških oboljenja, za zarastanje rana, nesanicu i malariju.
Pelin poboljšava apetit i stimuliše probavu, izlučivanje žuči, stimuliše jetru, blagi je laksativ i leči groznicu. Koristi se za lečenje alkoholizma, u kombinaciji sa timijanom. Gorki pelin uravnotežava hormone, koristi se kod dijabetesa, gojaznosti, reume i za izbacivanje parazita iz organizma.
Lekovita svojstva ima upravo zahvaljujući jedinjenjima koja mu daju gorčinu i koja izazivaju refleksno izlučivanje želučanog soka, stimulišu jetru i pankreas i pokrete želuca. Etarsko ulje stimuliše proizvodnju sokova za probavu i poboljšava cirkulaciju.
U narodnoj medicini, pelin se smatra višestrano lekovitom i efikasnom biljkom, a u današnje vreme ulazi u sastav mnogih lekova, a koristi se i u homeopatiji, akupunkturi i alopatiji.
Privreda
Zbog svojih repelintnih svojstava, pelin se koristi u poljoprivredi, za odbijanje lisnih vaši, mrava, stenica, moljaca i raznih drugih štetočina. U veterini se koristi kao dodatak hrani preživara, jer podstiče njihov apetiti i poboljšava varenje i usvajanje hranljivih materija, podstiče rast životinja i sadržaj masnih kiselina u mesu. Korisna svojstva pelina u biotehnologiji, medicini i kozmetici se još uvek istražuju.
Zanimljivosti
Prvi zapisi o upotrebi pelina datiraju iz 186. godine p.n.e. i pronađeni su u Kini. Slatki pelin je korišten kao lekovita biljka, za lečenje malarije i hemoroida. Ovaj zapis je pronađen u grobu Mawangdui Han. Takođe je pominju i Egipćani, a zapis o pelinu je star 3600 godina i u njemu biljka nosi naziv saam. Pominje se i u Bibliji u Starom zavetu, gde je bio simbol gorčine i smrti. Lekovitost pelina opisivali su i Hipokrat, Plinije Stariji i Dioskorid.
Ovi stari zapisi svedoče o dugoj istoriji upotrebe pelina kao lekovite biljke. U 18. veku vlasti su zabranile upotrebu pelina, jer je bio često zloupotrebljavan kao halucinogena supstanca. Kako je u određenim dozama toksičan, preparati od gorskog pelina sa velikim procentom tujona, su danas zabranjeni u Nemačkoj, Austriji i Švajcarskoj.
U Starom Rimu, pelin je korišten kao nagrada, jer je bio simbol zdravlja, moći i blagostanja, a napitak od pelina je simbolizovao poklanjanje najvećeg bogatstva - zdravlja.
Kineska farmaceutkinja Tu Youyou je dobila Nobelovu nagradu iz oblasti medicine 2015. godine za svoja istraživanja artemisinina, jedinjenja koje pelin sadrži i koje se nalazilo u preparatu koji je od 60-ih godina primilo oko 200 miliona ljudi obolelih od malarije.
Alkoholno piće od pelina i anisa, apsint, zbog toksičnosti mora sadržati po 1 l i najmanje 45% alkohola i 20 mg tujona.
Foto: Sheila Brown / CC0 Public Domain
Ostavite odgovor