Slez (lat. Malva) pripada porodici jednogodišnjih ili dvogodišnjih biljaka. Dobio je ime po porodici kojoj pripada a to su slezovke. Karakteriše ga visoka otpornost na različite spoljne faktore. Visina koju ova biljka može da dostigne je do 2 m. Biljka je uspravna i razgranata, celom svojom dužinom prekrivena mekim svilenim dlačicama.
Listovi imaju tamno zelenu boju sa izrezima na 5 ili 7 mesta i nalaze se na dugim peteljkama. Koren sleza je poprilično razgranat i na površini zemlje drvenast. U pazuhu listova izbijaju cvetovi koji mogu biti bele ili bledo ružičaste boje a formiraju se u grupama od 2 - 4 cveta.
Latice su jajaste i prošarane tamnim prugama u jednoj boji sa udubljenjem na vrhu. Prašnici su mnogobrojni i srasli u cev. Plod ima oblik čašice koji se deli na 9 - 11 delova sa po jednom semenkom i u zreloj fazi postaje suv. Slez cveta u period od maja do septembra meseca. Ova biljka sazreva između jula i oktobra.
U ovu porodicu spadaju pitomi i beli slez a na našim prostorima su prisutni u velikoj meri. Razlog za to pre svega leži u njihovim lekovitim svojstvima ali i u tome što same niču. Pored navedenih vrsta u porodicu slezovki spadju i hibiskus, kakao, pamuk i bamija.
Latinski naziv sleza potiče od reči malasso što znači omekšavati. Ova biljka poreklom dolazi iz Evrope i Azije, ali je danas prisutna u mnogim drugim delovima sveta. Najčešće raste kao samonikla biljka ali može i da se uzgaja. Kao samoniklu najčešće je možemo sresti na livadama, u šumama, blizu puteva itd. Ova biljka može da raste i na nadmorskim visinama od 1.200 m.
Vrste sleza
Do danas je poznato da postoji 62 biljke koje pripadaju porodici sleza. Samo neke od njih su lekovite i one se zbog toga i uzgajaju. Ostale vrste se smatraju korovom jer rastu samostalno na različitim mestima. Neke od najznačajnijih vrsta sleza biće navedene u nastavku teksta.
Bezmirisni slez
Kao što i sam naziv govori u pitanju je vrsta sleza koja nema nikakav miris. Ima belo ružičaste cvetove koji predstavljaju razlog njihovog uzgajanja u baštama. Najviše raste u ravničarskim područjima. Pre svega je prisutna na prostorima istočne Evrope i Azije. Izdanci ove biljke mogu biti jestivi dok god su mladi.
Korovni slez
Najčešće raste na obrađenim površinama i predstavlja jedan vid korova. U pitanju je dvogodišnja zeljasta biljka, niskog rasta, koja ima kratke peteljke. Prisutna je pre svega na području Evrope, Azije i severne Afrike.
Mošusni slez
Ova zeljasta biljka ima cvetove bele i belo ružičaste boje. Stabljika je prekrivena sitnim dlačicama. Naziv je dobila zbog mirisa njenog cveta koji je intenzivan i veoma privlačan za insekte. Zbog svoje lepote često se uzgaja u baštama. Po izgledu je veoma sličan bezmirisnom slezu. Ovo je takođe i biljka koja sama niče na livadama ili u poljima. Može da raste i na suvim područjima.
Crni slez
Najčešća vrsta sleza koja se uzgaja je upravo crni slez. Razlog za njegovo uzgajanje leži u lekovitosti njegovog korena ali i cvetova. Listovi su mu tamno zelene boje, dok cvet ima prepoznatljivu blago ljubičastu boju. U toku cvetanja miris cveta privlači pčele i doprinosi proizvodnji meda. Može da raste i sam u divljini i najčešće se javlja na prostoru Evrope.
Gorski slez
Kako mu i samo ime govori u pitanju je vrsta sleza koja raste na višim nadmorskim visinama. Stabljika može biti ili uspravna ili puzajuća. Listovi su zeleni i imaju okrugli oblik. Cvet ove vrste sleza ima bele ili svetlo ljubičaste latice i formira se u pazuhu listova. Često se sreće u šumama i pored puteva.
Sitnocvetni slez
U pitanju je vrsta koja je zakonom zaštićena jer je ima u najmanjem broju i raste samo na određenim mestima. Za uspešan razvoj joj najviše pogoduju ostrva kao i priobalna područja. Zeljasta je biljka sa tamnim listovima I belim cvetovima. Cvet ima pet latica sa udubljenjem na vrhu. Ova vrsta sleza je niskog rasta i raste tik uz zemlju.
Sićušni slez
Ime je dobio pa jako malim, belim cvetovima koji se formiraju u pazuhu listova. Karakterišu ga debela stabljika prekrivena dlakama i polegnut položaj na zemlji. Brzo se širi jer ptice raznose njegovo seme. Karakterističan je za područje Evrope. Često se smatra i korovom jer ne reaguje na primenu herbicida.
Šumski slez
Ova vrsta sleza se najčešće može naći u šumama i na mestima koja imaju dosta senke. Za rast mu najviše pogoduje zemlja bogata humusom. Stabljika mu je dlakava i ima uspravan položaj. Cvetovi su mu plavičaste ili svetlo ljubičaste boje. U pitanju je jednogodišnja zeljasta biljka.
Čarobni slez
U pitanju je posebna vrsta sleza koja se uvozi iz inostranstva i retko se nalazi kao samonikla u prirodi. Često se naziva kineskim ili azijskim slezom. U pitanju je vrsta koja može dostići visinu od čak 1 m. U toku cvetanja formira cvet bele boje. Specifičnost ove vrste ogleda se u jestivosti njegovih listova i to je razlog njegovog uzgoja u baštama ili saksijama. Nakon sađenja na željeno mesto biljka se može sama razmnožavati i često ovu vrstu sleza nazivaju invazivnim korovom.
Sadnja sleza
Slez je samonikla biljka koja se može naći u prirodi na: livadama, proplancima, šumama i obroncima. Razlog za uzgajanje sleza vezuje se za njegovu lekovitost pa se zato sadi u bašti ili saksijama. Da bi se dobila zdrava i razvijena biljka postoji par saveta koje treba ispratiti.
Vreme sadnje
S obzirom da je u pitanju biljka kojoj odovaraju više temperature poželjno je da se sadnja obavi u toku aprila. Idealan termin za početak sadnje jeste 15. april jer se smatra da nakon toga prolećni mraz nema veliki uticaj na slez.
Sadnja semena
Ovo je najčešći način sadnje sleza. U prirodi se uglavnom širi pomoću ptica koje mu raznose seme. Pre sadnje zemlju bi trebalo što više usitniti i prekriti sa 2 cm rastresite zemlje. Sadnju isključivo treba obavljati u aprilu bilo da se sadi ručno ili mehanički.
Prilikom sadnje neophodno je držati razmak od minimum 1 m između sadnica. Za površinu zemljišta od 1 ha potrebno je 20 g semena. Pre početka setve poželjno je da se seme potopi u vodu. Slez ima visoku klijavost čak i nakon par godina. Pri najpogodnijim uslovima može se očekivati klijanje biljke tek nakon 10 dana od momenta sađenja.
Sadnja sadnice
Ređi slučaj sadnje sleza vrši se putem sadnica i to najčešće kada je reč o uzgoju u bašti. Pre svega potrebno u toku februara posaditi seme i držati ga na toplom, zatvorenom prostoru da bi se što pre počelo razvijati. Ukoliko su ovi uslovi ispoštovani može se očekivati da biljka nikne već nakon 10 dana. Nedelju dana od tada trebalo bi prebaciti svaku biljku u posebnu saksiju za dalji rast.
Nakon stavljanja u saksiju potrebno je sačekati 50 dana ili momenat kada biljka razvije 4 lista. Kada su ovi uslovi ispunjeni biljka se može presaditi na željeno mesto. Tom prilikom treba voditi računa o prostoru oko nje. Neophodan je razmak između sadnica od 50 cm kao i razmak od 100 cm između redova. S obzirom da se koren biljke razvija u posebnim uslovima neophodno je sadnicu zasaditi u rupu te je pokriti zemljom i to do postojećeg nivoa rasta.
Uzgoj na otvorenom
Slez najbolje uspeva na otvorenom, pre svega na livadama i proplancima koji su obasjani suncem i gde je pritom zaštićen od vetra. Tu zaštitu mu uglavnom obezbeđuju visoke biljke poput suncokreta. Njegovi cvetovi privlače pčele, pa slez ima veliki značaj za proizvodnju meda.
Uzgoj sleza zahteva dosta napora i zbog toga se preporučuje da površina za gajenje ne bude preterano velika. Idealna površina za uzgajanje je do 100 m2. Prilikom sadnje najviše računa treba voditi o prostoru koji se ostavlja među zasadom da bi slez imao dovoljno mesta za pravilan rast i razvoj.
Uzgoj u plasteniku
Ukoliko se opredelite za uzgoj sleza u plasteniku pre svega bi mu trebalo obezbediti dovoljnu količinu svetlosti bilo ona prirodna ili veštačka. Prilikom sadnje u plasteniku takođe treba voditi računa o razmaku između sadnica koji će im obezbediti nesmetani razvoj. U hladnijim periodima u plasteniku bi trebalo održavati temperaturu od 20°C da bi se biljka pravilno razvila.
Ovakav način uzgoja je ređi i pre svega se sprovodi u cilju dobijanja sadnica koji će se potom dalje distribuirati na druga mesta.
Uzgoj u saksijama
Slez se zbog lepote svojih modro plavih cvetova često sadi u saksije. Tom prilikom treba obezbediti adekvatnu zemlju pomešanu sa humusom i peskom. Takođe je bitno da u saksiji ima dovoljno prostora da bi biljka razvila zdrav koren koji predstavlja preduslov za bogato cvetanje. S obzirom da slez voli svetlost neophodno je saksiju smestiti na mesto koje je osvetljeno ali ne tokom velikih vrućina jer tada može da se osuši. Da bi se sprečilo njegovo nekontrolisano širenje poželjno je da se orezuje i oblikuje.
Zemljište
S obzirom da je u pitanju biljka koja raste sama prilagodljiva je različitim tipovima zemljišta bilo ona glinasta, peskovita ili ilovasta. Ipak, razvoju sleza najviše pogoduje tlo koje je plodno, rastresito i dobro obrađeno kao i ono sa adekvatnom drenažom. Na jesen bi trebalo zemlju duboko preorati i očistiti od svih prethodnih kultura. Na proleće je potrebno površinski obraditi zemlju i dodati humus da bi zasađeni slez što pre proklijao.
Temperatura
Slez je biljka umereno kontinentalne klime. Voli toplije vreme i više sunca. Kontinentalna područja su idealna za razvoj biljke ali se može naći i na priobalju. Da bi se uspešno razvijao i cvetao najviše pažnje treba posvetiti adekvatnoj temperaturi. Toplija klima će dovesti do bržeg klijanja i formiranja listova. Mladu biljku u periodu niskih temperatura ili mraza treba zaštititi agrofolijom. Najviše je prisutan na neobrađenim površinama gde raste sam a u baštama se često poistovećuje sa korovom.
Uzgoj sleza
Slez se najčešće uzgaja u malim količinama i to pre svega kao ukras u bašti. Ređe se sadi na velikim površinama. Razlog njegovog uzgoja pre svega jesu lekovita svojstva koja ima cveće sleza a pored toga ima upotrebu u farmaceutskoj i kozmetičkoj industriji. Dobra karakteristike sleza jeste što je prilagodljiv različitim eksternim uslovima kao i njegova otpornost na negativne faktore iz okruženja.
Plodored
Slez se može uzgajati kao monokultura ili zajedno sa drugim biljkama. Kada se gaji ujedno sa drugim biljkama, zbog intenziteta njegovog širenja, često može smetati ostalim biljkama kao korov. Dobre predkulture za uspešniji razvoj sleza jesu: krompir, šargarepa i žitarice. Preporučuje se izbegavanje istovremenog sađenja ove kulture sa ostalim sličnim kulturama poput bamije. Na svake tri godine treba ostaviti zemlju da miruje da bi u narednim godinama obezbedila adekvatne prinose.
Zalivanje
Slez najveću količinu vode zahteva u početnoj fazi razvoja. Mesec koji je najbolji za početak sadnje svakako je april jer je zemlja tada vlažnija usled prolećnih kiša i otopljenog snega. Kada nastupe periodi velikih vrućina potrebno je dodatno zalivanje da bi biljka duže cvetala i imala lepe cvetove. Može se koristiti sistem kap po kap ili direktno prskanje. Svakako je bitno da se obavi dobra drenaža zemljišta jer konstantna vlažnost može dovesti do razvoja bolesti i samim tim do uništavanja biljke.
Đubrenje
Pre početka sadnje, potrebno je zemljište oplemeniti kroz mešanje sa humusom kako bi se dobila podloga koja će omogućiti uspešan razvoj biljke. Način đubrenja će zavisiti od perioda u kojem se ono vrši. Kada je reč o prvoj godini uzgajanja treba koristiti stajsko ili organsko đubrivo. Između prve i druge kultivacije potrebno je dodavanje đubriva da bi se biljka održala. Ukoliko se biljka uzgaja radi lišća onda se preporučuje upotreba đubriva na bazi azota kao što je KAN đubrivo i to 200 kg/ha. Kada je reč o uzgoju sleza zbog njegovog cveta treba se koristiti đubrivo na bazi fosfora poput NPK đubriva i to isto 200 kg/ha.
Razmnožavanje
Najčešći način razmnožavanja sleza jeste putem semena. U prirodi, njegovo seme raznose ptice. Ukoliko se slez uzgaja na osnovu sadnje semena prvenstveno se semenke moraju prikupiti. U plodu sleza nalaze se semenke koje se iz njega mogu izvaditi kada postane zrelo tj. dovoljno suvo. Nakon vađenja iz ploda, semenke treba držati na toplom i suvom mestu do godinu dana. Seme sleza održava visok nivo klijavosti u prve tri godine, nakon toga mu intenzitet klijanja slabi.
Drugi način razmnožavanja je putem korena. Koren sleza treba izvaditi iz zemlje i odrezati one delove koji imaju pupoljke. Koren bi pre presađivanja trebalo da bude zdrav. Pre premeštanja na željeno mesto, preporučljivo je koren prvo zasaditi u saksiji sa crnom zemljom a nakon toga ga presaditi na novo mesto.
Održavanje i nega
Održavanje sleza pre svega se odnosi na okopavanje zemlje oko biljke, kako bi joj se omogućio veći dotok vazduha i dovoljan prostor za dalji razvoj. Takođe je potrebno vršiti i međuredno obradu koja podrazumeva uništavanje krova, razbijanje površinskog sloja zemlje kao i njegovo rastresanje. Na ovaj način će se omogućiti biljci da razvije veliki broj listova i cvetova.
Održavanje zasada
Kod zasada je najbitnije voditi računa o redovnoj obradi zemlje kako bi se obezbedio dovoljan prostor za rast i razvoj. Okopavanje treba obaviti u ranoj fazi razvoja sleza i jednom u toku cvetanja. Obrada zemljišta omogućava veći dotok vazduha i tako uprzava proces razvoja.
Bitno je uklanjati korov oko biljke kako bi joj se obezbedio dovoljan prostor. Kada nastupe letnji periodi i visoke temperature treba razbiti površinski sloj zemlje koji otežava dotok vazduha do biljke. Obrađivanje površinskog sloja tla može se vršiti bilo ručnim alatom bilo uz upotrebu mašina.
Berba
U zavisnosti od toga šta se želi brati, postoje tačna vremenska razdoblja kada se to treba učiniti. Ukoliko se želi koristiti koren sleza, njega je najbolje vaditi nakon godinu dana od momenta sadnje i to u proleće. Koren se treba iščupati sa sve zemljom a posle višak zemlje treba oprati pod vodom. Nakon ovoga će koren sleza biti spreman za presađivanje na drugo mesto.
Kada postoji potreba za listovima sleza oni se beru u junu dok biljka još uvek ima mlade listove. Ukoliko postoji potreba za cvetovima sleza onda berbu cvetova treba početi u toku juna jer u tom periodu počinje njihovo cvetanje. Berba cvetova bi trebalo da se obavi ili u ranim jutarnjim ili kasnim popodnevnim časovima. Cvet treba da se bere bez peteljke.
Trebalo bi izbegavati branje po kiši ili kada na cvetovima ima rose. Bitno je da se cvet ubere čim procveta, jer jedan cvet procveta u toku jednog dana i u toku tog istog dana otpadne. Berbu cvetova treba isključivo obavljati ručno, a ubrane cvetove polagati u pletene korpe kako ne bi došlo do njihovog oštećenja.
Sušenje
Različiti delovi biljke mogu se sušiti i to polaganjem na karton koji će potom biti odložen u tamnu prozračnu prostoriju na sobnoj temperaturi. U većini slučajeva sušenje sleza traje do tri dana, ali može biti i duže pa treba sačekati da se biljka u potpunosti osuši. Delove biljke u tom periodu treba okretati sa jedne strane na drugu da bi se što pre osušila. Cvetovi nakon sušenja poprimaju plavičastu nijansu. Oko 50 kg osušenih cvetova dobija se na 100 m2 zasada. Kada je reč o listovima, 100 m2 zasađenog sleza obezbeđuje oko 20 kg suvog lišća.
Čuvanje
Slez je biljna vrsta kojoj pogoduje veća količine vode. Sama biljka zadržava vodu u sebi pa je branje, pakovanje i transport preporučljivo obaviti u suvim i toplim periodima godine. Tom prilikom biljku treba pakovati u papirne kese i držati je na suvom mestu. Nakon obrade, slez se stavlja u plastične vreće a potom u kutiju pogotovo kada je reč o proizvodnji čaja.
Bolesti
Slez spada u onu biljnu kukturu koja je genralno otporna na različite vrste bolesti i štetočina, ali postoje neke koje posebno ugrožavaju njegov rast i razvoj. Problem kod bolesti i štetočina jeste što se brzo šire među zasadom iako su u pitanju različite biljne kulture. U nastavku teksta navode se neke bolesti i štetočine od strane kojih je slez najugroženiji.
Rđa
Rđa nastaje kao posledica preterane vlažnosti zemljišta. Da bi se izbegla ova bolest neophodna je dobra drenaža tla kao i uravnoteženo navodnjavanje. U suprotnom će koren početi da truli i to će se videti prilikom njegovog čupanja. Kao posledica ove bolesti počinju da se javljaju pege i to po celoj biljci. Pege mogu biti smeđe ili žute boje. Kao krajnja posledica postojanja ove bolesti jeste postepeno sušenje biljke.
Siva trulež
Javlja se kao posledica gljivica koje se razvijaju u vlažnom zemljištu posebno u toplijim periodima. Kao posledica ove bolesti dolazi do opadanja listova koji poprimaju žutu boju. Takođe može doći i do pojave pega na biljci u zavisnoti od koje gljivice boluje. Odmah nakon što se primete ove promene potrebno je koristiti se herbicidima. S obzirom da spore ostaju u zemlji oko godinu dana čak i u zimskim periodima potrebno je ostaviti zemlju da miruje, jer bez hrane spore u tlu neće moći da opstanu.
Štetočine
U nastavku teksta biće navedene one vrste štetočina koje najviše napadaju slez, i sa kojima se biljka teže bori.
Buhač
Buhač je vrsta insekta koja slez napada u periodu cevtanja od juna do septembra. Brzo se širi među zasadom i nanosi velike štete biljkama. Hrani se listom sleza i ostavlja vidljive rupe koje otežavaju biljci vršenje fotosinteze. Da bi se sprečilo njihovo širenje treba koristiti nanu ili lišće zove. Takođe, s obzirom da ove štetočine ne vole vlagu potrebno je biljku adekvatno zalivati.
Lisne vaši
U pitanju su sitne bubice koje se nakupljaju ispod lista kao i na stabljiki biljke. Hrane se sokovima njenim. Kao posledica ovih štetočina dolazi do grčenja listova koji postaju nepodobni za konzumiranje i često otpadaju. Prirodni način da se biljka reši ovih napasnika je kroz korišćenje rastvora na bazi koprive ili sapuna. Još jedan način za njihovo uklanjanje jesu drugi insekti koji se njima hrane. Zbog toga treba podsticati privlačenje tih insekata koji neće imati štetan uticaj na slez.
Upotreba sleza
Slez ima mnogostruku namenu pre svega u medicini ali isto tako i u kulinarstvu. Crni slez se najviše upotrebljava i zbog toga se uzgaja u većoj meri u odnosu na ostale vrste. U nastavku će biti navedene neke od najčešćih načina upotrebe ove biljke.
Kuhinja
Različiti delovi biljke koriste se za pripremu različitih jela. Listovi sleza su veoma zdravi, bogati vitaminom C, gvožđem kao i karotenom. Mladi listovi koji su sirovi mogu se upotrebljavati u pripremi salata. Koristi se kao dodatak u pripremi umaka ili supa. Sličan je spanaću po pripremi.
Pored listova moguće je koristiti cvetove i plodove koji su nezreli. Cvetovi se koriste kao ukrasni element na kolačima ili u salatama. Nezreli plodovi se koriste u pripremi čorbi ili džema.
Zdravlje
Postoje različiti načini upotrebe sleza u medicinske svrhe. Cela biljka se može koristiti za različite namene. Koren se upotrebljava za pripremu čaja. Čaj od sleza ublažava kašalj, ali i sve ostale vrste disajnih problema. Pored korena u pripremi čaja mogu se koristiti listovi i cvetovi sleza.
Slez doprinosi smanjenu bolova a najviše potpomaže u zacelivanju rana na nogama. Cvetovi listovi sleza imaju određenu sluz koja pogoduje ublažavanja probavnih problema. Ukoliko postoje rane u usnoj šupljini takođe ima blagotvoran učinak. Umiruje nadražene glasnice i smanjuje promuklost.
Obloge pripremljene na adekvatan način koriste se za ublažavanje čireva i hemoroida. Neophodno je izvršiti adekvatnu pripremu za njihovu upotrebu i to kroz postupak maceracije. Ovo podrazumeva da se cvetovi i listovi ostavljaju da odstoje u vodi minimum 2 sata pa su tek onda spremni za korišćenje.
Zanimljivosti
Slez je odavnina poznat i to pre svega u Kini još pre 5000 godina. Već tada se koristio za ublažavanje probavnih tegoba. Listovi sleza su imali svoju primenu u kuhinji, a cvetovi su se zbog njihove lepote koristili prilikom različitih slavlja.
Ranije se slez smatrao hranom za siromašniji deo stanovništva jer takvo stanovništvo nije bilo u mogućnosti da priušti sebi beli slez. Danas ga u Egiptu koriste u pripremi različitih salata a u Palestini se koristi u kombinaciji sa belim lukom i paradajzom.
Različiti delovi sleza su se takođe koristili kako bi se dobile boje. Tako na primer, crni slez se koristi za stvaranje ljubičaste boje kojom se potom boje stvari. Boja koja se dobija od crnog sleza se takođe koristi kako bi se obezbedila lepa nijasa preparatima za kupanje. Za dobijanje žuto zelene boje može se koristiti koren kao i semenke sleza. Ova boja se posle može upotrebiti prilikom bojenja tkanine ili kao boja za crtanje na platnu.
Foto: Thanasis Papazacharias / Pixabay
Ostavite odgovor