Gorušica ili slačica (lat. Sinapis) je začinska biljka koja spada u familiju krstašica (Brassicaceae) koja ima veliki ekonomski značaj i sastoji se od oko 340 rodova. Najpoznatiji pripadnici su kupus, karfiol, brokoli, repa, rotkva, kelj. Latinski naziv Sinapis vodi poreklo od grčkih reči sinos - šteta i ops - oko, jer ova biljka izaziva iritaciju očiju.
Gorušica je zeljasta i jednogodišnja biljka. Koren joj je snažan i razgranat. Raste do visine od 1m, stablo je ravno i razgranato. Listovi su tamnozeleni, nazubljeni po ivicama i prekriveni dlačicama sa obe strane.
Biljka počinje da cveta u julu, na vrhovima grana se javljaju žuti cvetovi sakupljeni u grozdaste cvasti. Cvetanje traje mesec dana, odvija se postepeno i cvetovi se otvaraju samo u toku prepodneva. Sadrže velike količine nektara. Plodovi imaju ljusku i u njima se nalazi 3 - 8 sitnih, svetložutih semenki.
Gorušica predstavlja jedan od najstarijih začina koji se koristio još u staroj Grčkoj. Zbog toga se veruje da vodi poreklo sa Mediterana i iz Severne Afrike, odakle se raširila po čitavom svetu. Danas se može sresti širom Evrope, Jugozapadne Azije i Severne Azije. Jedan od najvećih proizvođača je kanada koja proizvodi polovinu potreba za semenom gorušice na svetskom tržištu. Što se tiče privrede, ima veliki značaj za prehrambenu industriju, a sadrži i veliku količinu ulja od koga se proizvodi biodizel.
Vrste gorušice
Sve sorte gorušice vode poreklo od nekoliko vrsta. Gorušica se tokom istorije širila po svetu i međusobno ukrštala, pa danas postoji veliki broj hibrida koji su adaptirani na razne klimatske uslove. U nastavku možete pročitati nešto o najčešćim vrstama. Crna i bela gorušica, mada imaju slične osobine, nisu u bliskom srodstvu.
Poljska gorušica
Poljska gorušica (lat. Sinapis arvensis), naziva se još i muštrada, je biljka koja često raste na zapuštenim terenima ili pored puteva. Zeljasta je i jednogodišnja biljka, sa uspravnim stablom i listovima nazubljenih ivica. Cvetanje traje od juna do jula, a cvetovi su žuti ili beli. Cvetovi i mladi izdanci su jestivi i mogu se konzumirati kuvani kao varivo ili sveži u salatama. Mlevene semenke imaju jak ukus i koriste se u proizvodnji senfa.
Bela gorušica
Bela gorušica (lat. Sinapis alba) je značajna za privredu i gaji se zbog dobijanja semena. Uglavnom se gaji u sredozemnim krajevima. Zeljasta je i jednogodišnja biljka, dostiže visinu do 60 cm, cvetovi su joj žuti i sadrže veliku količinu nektara, pa privlače pčele. Najviše se koristi kao zeleno đubrivo, mladi izdanci su jestivi i mogu se konzumirati sveži u salatama, a seme ima blag ukus i melje se za začine.
Smeđa gorušica
Smeđa gorušica (lat. Brassica juncea) se kod nas najmanje gaji. Vodi poreklo sa Himalaja i gaji se u SAD i Kanadi, kao komercijalna kultura. Seme je gorkastog i orašastog ukusa. Melje se za izradu senfa. Ova vrsta vodi poreklo iz planinskih područja, pa je otporna na niske temperature.
Crna gorušica
Crna gorušica (lat. Brassica nigra) je jednogodišnja zeljasta biljka, obrasla dlačicama. Cvetovi su žute boje, a cvetanje traje od maja do septembra. Plodovi su crvenosmeđe semenke. Često se sreće samonikla na napuštenim terenima i uz puteve, a gaji se zbog semenki koje se melju da bi se dobilo ulje, a koristi se i za dobijanje senfa. Ima karakterističan ljutkasto - gorak ukus.
Uzgoj gurušice
Gajenje gorušice je najčešće masovno i komercijalno. Uslovi kod nas su pogodni za njeno gajenje, ali se ne gaji u značajnoj meri.
Plodored
Gorušica se gaji u plodoredu, kao jednogodišnja biljka. Kao pretkulture, odgovaraju joj strna žita (pšenica, raž, ječam, ovas) i okopavine kao što su rana pšenica, ječam i kukuruz.
Nije je dobro gajiti nakon drugih kultura iz familije kupusnjača, kao što su kupus i uljana repica. Gorušica predstavlja dobru predkulturu za mnoge useve, jer utiče na smanjenje nematoda u zemljištu, naročito za šećernu repu.
Zalivanje
Da bi gorušica dobro uspevala, potrebno joj je dosta vlage, naročito u fazi cvetanja. Korenov sistem ima sitne žilice koje čuvaju vlagu u zemljištu za vreme suše, ali ako potraje, prinos može biti smanjen. Ako su suše velike, potrebno je zalivanje na dva dana, najbolje prskanjem. Ukoliko se voda dugo zadržava, može doći do truljenja, pa zemljište mora imati dobru drenažu.
Đubrenje
Đubrenje zemljišta se obavlja u dve faze. Prva faza je prilikom osnovne obrade u jesen, kada se koristi stajsko đubrivo. Druga faza je pre setve u proleće, mineralnim NPK đubrivima, na bazi azota i kalijuma. Može se primenjivati i samo mineralno đubrivo, za zemljište srednje plodnosti se koristi 100 kg/ha azota. Polovina se dodaje prilikom osnovne obrade, a druga polovina kao prihrana.
Razmnožavanje
Gorušica se razmnožava putem sitnih semenki (1.000 semenki ima masu od 7 g.) Lako se razmnožava u prirodi, jer jedna biljka proizvede i preko 2.000 semenki u toku godine. Seme ostaje klijavo i do 10 godina.
Presađivanje
Gorušica se gusto seje na velikim površinama, pa je nije potrebno presađivati. Gorušica je zeljasta jednogodišnja biljka čije gajenje je komercijalno.
Zemljište
Prilikom gajenja gorušice, najvažnije da zemljište bude dobro propusno. Može rasti na zemljištima različite kiselosti, kao i na siromašnim zemljištima, jedino ne podnosi zadržavanje vode. Najbolje ipak uspeva na dubokim krečnjačkim zemljištima. Najveći prinos daje kada se gaji na humusnim i rastresitim zemljištima.
Klima
Vegetativni period kod gorušice traje 100 - 120 dana. Dobro uspeva u kontinentalnoj klimi, jer podnosi niske temperature. Može izdržati na temperaturama do -8°C. Ne bi trebalo kasniti sa setvom, jer je biljka dugog dana.
Sadnja gorušice
Gorušica se lako seje i njeno gajenje je isplativo. Da bi se dobio kvalitetan prinos, treba se držati nekih pravila o kojima možete čitati u nastavku.
Vreme sadnje
Setva gorušice se obavlja u proleće i jesen. Ako se gaji za dobijanje lišća, najbolje je sejati u proleće, zbog kratke vegetacije, pa se može sejati svake tri nedelje. Ako se gaji zbog semena, setva se može obaviti čim se zemljište otopi, ali ako se prerano poseje, biljka brzo odlazi u cvet. U kontinentalnim uslovima setva se obavlja tokom marta i aprila, a u toplijim može i ranije. Može se sejati i krajem avgusta, jer podnosi niske temperature.
Sadnja semena
Na otvorenom se gorušica seje mehanički, sejačicama za sitnije seme. Setva se obavlja u rastresitu i očišćenu zemlju, na 2 - 3 cm dubine i prekriva se rastresitom zemljom. Pre setve se zemlja ore na dubinu od 30 cm, a zatim istanjira, kako bi se sačuvala vlaga. Oranje se obavlja 15 dana pre setve da bi se zemljište sleglo.
U zavisnosti od temperature zemljišta, biljka niče za 3 - 10 dana. Kod širokoredne setve se ostavlja razmak od 70 cm među redovima, a utroši se do 11 kg/ha semena. Kod uskoredne setve se utroši i do 25 kg. Seme se može naklijati i na vlažnom ubrusu koji se ostavi na prozorskoj dasci.
Sadnja sadnice
Za lične potrebe, gorušica se može saditi u tresetu za saksijske biljke ili u malom sejalištu. Nicanje nastupa nakon 5 dana, a nakon 10 dana razvija i koren i tada se može preseliti na stalno mesto. Presađivanje se vrši ručno da ne bi došlo do oštećenja korena. Sadnja se obavlja malo dublje nego što je do tada biljka rasla i pokrije se rastresitom zemljom.
Uzgoj u bašti
Gorušicu je najbolje gajiti na otvorenom. Potrebno joj je dosta sunca, pa se i u hladnijim predelima biraju osunčani tereni. Kada nastupe letnje vrućine više joj odgovara mesto u polusenci. Može se gajiti i na većim nadmorskim visinama, zbog otpornosti na niske temperature.
Uzgoj u stakleniku
Ako se gaji u stakleniku ili plasteniku, gorušica može imati prinose tokom cele godine. Najbolje je u zatvorenom gajiti od jeseni do proleća. Temperatura u stakleniku mora biti bar 8°C, a ukoliko nema dovoljno dnevne svetlosti, korisi se veštačka. Ako se gaji u zatvorenom, gorušica se đubri samo u fazi cvetanja, mineralnim đubrivima na bazi azota, a zaliva se kišnicom.
Uzgoj u saksijama
Gorušica se gaji u saksijama u zatvorenom, preko jeseni i zime. Da bi biljke brže proklijale, koristi se rastresita zemlja bogata humusom i može se prekriti folijom. Ovako posejane, biljke mogu da proklijaju za 3 dana.
Održavanje i nega
Gorušica u prirodi raste kao samonikla biljka i veoma je otporna, a kada se gaji, ne zahteva mnogo održavanja. U daljem tekstu možete pročitati neke savete za održavanje biljaka.
Održavanje zasada
U održavanje zasada spada okopavanje i uništavanje korova, kao i kultivacija. Okopavanje se primenjuje kod širokorede setve da bi biljke mogle da dobiju dovoljno vazduha i da ne bi došlo do razvoja bolesti. Kultivacijom se suzbijaju korovi koji bi mogli ugušiti mlade biljke. Takođe se dobija i rastresiti gornji sloj zemljišta. Obavlja se najmanje 2 puta godišnje. Kada se biljke dovoljno razviju mogu i same gušiti korov.
Proređivanje
Gorušica se gusto seje sejačicama za sitno seme, a proređivanje je potrebno ako se gaji za seme.
Orezivanje
Kod gorušice se vrši orezivanje mladih izdanaka koji se jedu sveži ili kao varivo. Orezivanje se može obavljati svake dve nedelje, dok biljka ne procveta, jer tada postaje gorka. Biljke koje su suve ili ih je oštetila neka bolest, mogu se vaditi ručno iz redova.
Berba
Vreme žetve se određuje u zavisnosti od cilja gajenja. Ako se gaji za dobijanje semena, žetva je kada se većina ljuskica otvori. Nije moguće precizno odrediti trenutak, jer na donjim delovima biljke su često prezrele, dok se na vrhovima još nisu otvorile. Kada biljka počne da se suši, žanje se kombajnima za sitnije seme. Prinosi gorušice su 1 - 2 t/ha. Ako se gaji zbog listova, biljka se bere kada joj je visina 3 - 5 cm. Kosidba se može obaviti i mehanički, uglavnom 2 - 3 puta u toku vegetacije.
Skladištenje
Listovi koji se koriste u svežem stanju moraju se upotrebiti u roku od 7 dana. Pakuju se u plastične kese i čuvaju u hladnjačama. Seme se posle žetve suši i prosejava, a zatim pakuje u vreće i čuva na tamnom i suvom mestu do dalje prerade. Ako se seme pravilno skladišti, može se čuvati i više godina.
Bolesti
Gorušica je biljka otporna kako na uslove sredine, tako i na bolesti i štetočine, ali postoje neke bolesti koje mogu da je ugroze.
Rđa
Rđa je jedna od najčešćih bolesti koje napadaju gorušicu. Prepoznaje se po crvenkastim mrljama na listovima i biljka brzo propada. Biljke koje su zaražene se uglavnom ne mogu spasiti, već ih treba uništiti. Preventivno se tretiraju fungicidima, a pomaže i sadnja zdravog i tretiranog semena, kao i veći međuredni razmak.
Zelena plesan
Zelena plesan se javlja na mladim biljkama, kada je velika vlažnost. Prvo se javlja na korenu, pa je teško odmah uočiti. Biljka počinje da trune i da se povija na dole. Preventivno se sadnja obavlja na dobro dreniranim zemljištima, a biljke se tretiraju fungicidima.
Štetočine
Gorušica smanjuje broj nematoda u zemljištu, kao i drugih štetočina, ali postoje neke koje mogu da nanesu značajne štete prinosima. U daljem tekstu možete pročitati koje su najčešće štetočine.
Buhač
Kupusni buhač je česta štetočina gorušice i može joj ozbiljno naštetiti. Odrasle jedinke se hrane zrelim listovima i prenose bakterije koje izazivaju sušenje biljaka. Najveće štete nanose kada je vreme suvo i toplo. Najveću štetu nanose mladim biljkama, a na odraslim prave rupice koje ne predstavljaju naročitu štetu. Suzbijaju se tretiranjem insekticidima.
Larva kupusara
Kupusar polaže jaja na listove gorušice. Iz njih se legu larve koje se hrane listovima, dok se ovi sasvim ne osuše. Takođe, putem izmeta prenose bakterije. Borba protiv njih se sastoji u uništavanju jajašaca korišćenjem insekticida.
Upotreba gorušice
Gorušica spada među najstarije začine i njena upotreba danas je veoma široka. U daljem tekstu možete pročitati o najznačajnijim načinima upotrebe.
Zimnica
Kuhinja
Gorušica se može koristiti samostalno kao začin, a od nje se može praviti i senf. Senf je umak žućkaste boje, čija konzistencija može biti glatka ili sadržati seme gorušice. Ima malu količinu kalorija, samo 3 kcal po kafenoj kašičici, pa je dobar dodatak uravnoteženoj ishrani. Senfu se dodaju i razni začini kako bi se dobio bolji ukus i tekstura.
Ako se kao začin koriste semenke samostalno, one se melju u prah. Na ovakav način se najčešće koriste bela i smeđa gorušica, jer se crna teško pronalazi. Senf je umak koji se najčešće služi uz meso.
Za pripremanje senfa, semenke se potapaju u sirće ili vodu, a zatim melju. Dok se melju, temperature ne bi smele biti više od 40°C, jer mogu da izgube ukus. Prah koji se dobije se pomeša sa sirćetom i vodom i tako se dobija senf. Ponekad se semenkama dodaje aroma ili se meša više vrsta.
Ceđenjem semenki se dobija ulje veoma intenzivnog ukusa koje može poslužiti za marinade ili prženje. Mladi listovi mogu poslužiti kao dodatak varivima ili se konzumirati u sirovom stanju kao salata. Najčešće se dodaju salati od paradajza i krompira. Starije listove ne bi trebalo koristiti za ishranu, jer su gorki. Za jelo se mogu koristiti i cvetni pupoljci koje treba prokuvati.
Privreda
Na njivama se gorušica gaji kao pretkultura i koristi se za zeleno đubrenje. Nakon što precveta, zaore se i ostavlja da trune u zemlji. Odgovara kao pretkultura za krompir i šećernu repu, jer smanjuje broj nematoda i štetočina u zemljištu i obogaćuje ga mikroorganizmima. Sadrži i veće količine ulja , pa se koristi za dobijanje biodizela, što kod nas još uvek nije zaživelo.
Zdravlje
Gorušica je veoma zdrava i dosta se koristi u narodnoj medicini. Od nje su se spravljale masti ili kreme koje su ublažavale bolove kod reume i išijasa. Pravljeni su i oblozi od rakije i gorušice, protiv reumatskih bolova. Takođe se koristila i za masažu sinusa kod bronhitisa, kao i kod istegnuća i upale mišića.
Etarsko ulje je veoma jako i ne preporučuje se koristiti ga nerazblaženog na koži. Najbolje ga je koristiti u vidu obloga. Seme se može samleti i tako stavljati na kožu za poboljšanje cirkulacije. Seme se može konzumirati i nakon teških obroka, kako bi se podstaklo varenje.
Zanimljivosti
Gorušica najverovatnije vodi poreklo iz Azije, odakle se raširila po čitavom svetu. Gajenje i korišćenje gorušice bilo je poznato još u starom Rimu. Odatle je prenešena do Engleske i počela da raste samoniklo u prirodi. Predstavlja sastavni deo u mnogim kuhinjama i dodaje se mnogim jelima. Veliku popularnost je stekla u 17. veku, kada se dodavala mesu zbog arome i kada nije bilo mnogo drugih začina dostupnih ljudima.
Cvetovi gorušice sadrže velike količine nektara i privlače pčele. Med od bele gorušice ima veoma intenzivan ukus i zlatnožutu boju.
Sama gorušica nema miris, ali kada se samelje ima intenzivan ukus. Našla je primenu u mnogim kuhinjama, kao sastojak marinada, začin kod kišeljenja, a u Indijskoj kuhinji predstavlja veoma važan začin. Ulje se koristi za kuvanje, naročito u Bengalu, iako mu je ukus opor.
Foto: jtronocbc / Pixabay
Ostavite odgovor