Vlašac (lat. Allium schoenopasum) ili vlasac je mala biljka sa lukovicom, višegodišnja i samonikla, najviše korištena kao dodatak jelima. Pripada familiji lukova (Alliaceae), koja se po novijoj nomenklaturi smatra potporodicom Amaryllidaceae. Vodi poreklo iz Srednje Azije, ali se najčešće sreće u Evropi gde se gaji od srednjeg veka, pa se često smatra da vlašac i potiče iz Evrope.
Vlašac je višegodišnja biljka koja se sadi početkom ili sredinom proleća, da bi mogla da se bere rano u leto. Vegetacija mu se prekida u jesen, i ponovo počinje u proleće. Idealne temperature za klijanje su 15 - 21°C, mora imati dovoljno sunca (6 - 8 sati dnevno), jer ne može opstati u senci. Potrebno joj je vlažno i dobro drenirano zemljište i tokom vegetacije traži često zalivanje da bi biljka bila zdrava. Može se gajiti i u saksijama.
Listovi su zeleni i dugački, dostižu visinu od oko 30 - 50 cm, a jedan rizom može dati i do 80 izdanaka. Korenov sistem je dobro razvijen, a lukovica je dužine oko 10 mm. Za berbu je najpogodniji kada procveta i tada je potrebno odstraniti cvet, da se biljka ne bi previše raširila. Rasađuje se na svake 3 - 4 godine, da bi bila zdrava.
Vlašac se koristi u kuhinji, ali se gaji i kao ukrasna biljka, naročito u fazi cvetanja, jer ima dekorativne ljubičaste loptaste cvasti. Sadi se u kamenjarima i uz ograde gde se dobro slaže sa drugim ukrasnim biljkama.
Vrste vlašca
Vlašac je karakterističan po kuglastim cvetovima koji moraju na vreme da se odstrane da se ne bi širili. Lako se gaji i na otvorenom prostoru i u zatvorenom, a može se nabaviti u obliku sadnice, kao biljku koja se može odmah koristiti. Najviše joj odgovaraju zemljišta sa dobrom drenažom, i pH vrednošću oko neutralne. Veoma je popularna biljka, čija lukovica liči na luk, a ukus joj je sličan medveđem luku. Sadi se u baštama i kao biljka koja rasteruje štetočine. Najčešće gajene vrste su plavi vlašac, kineski vlašac i Hookerov vlašac.
Kineski vlašac
Kineski vlašac (lat. Allium tuberosum) nosi naziv i istočnjački vlašac, vodi poreklo iz pokrajie Shanxi u Kini. Ova vrsta ima cvetove beložute boje, dok su listovi sivozeleni i dugi oko 30 cm. Za klijanje mu treba od 10 - 14 dana, može da se seje na otvorenom od prestanka opasnosti od mrazeva, pa do septembra. Letnja je biljka, i treba joj 6 - 8 sati sunčeve svetlosti i dovoljno vlažno zemljište, naročito u fazi klijanja. Berba se odvija tako što se listovi odseku pri dnu i na taj način se podstiče rast novih.
Plavi vlašac
Plavi vlašac (lat. Allium nutans) nosi naziv i sibirski vlašac i vodi poreklo iz Rusije, Mongolije, Kazahstana i Kine. Naziva se i plavo cvetajući vlašac zbog boje svojih cvetova. Stabljike su dugačke, a cvetovi veći nego kod drugih vrsta vlašca. Cvetanje traje od jula do avgusta, a cvetovi su svetloplavi i ljubičasti, zvezdastog oblika. Biljka može dostići visinu od 30 cm. Setva se može obaviti bilo kada, a nakon nje je seme potrebno prekriti kompostom.
Hukerov vlašac
Hukerov vlašac (lat. Allium Hookeri) vodi poreklo iz Indije, Jugozapadne Kine, Šri Lanke i Butana. Podseća na kineski vlašac, a listovi mogu dostići dužinu od 60 cm. Cvetovi su u obliku polulopte, bele, žute, ili zelenožute boje. Rastu i na visinama od 1.400 - 4.200 m, pa se sreću na Himalajima i u Kini. Cveta od jula do oktobra. Seme se uglavnom seje u saksije, ali može se sejati i u zemlju. Temperature za klijanje su u širokom rasponu, ali sa porastom temperatura i klijanje se ubrzava. Seje se u dovoljno velike saksije, da bi mogao rasti nesmetano i presađuje se u zemljište kada dovoljno naraste.
Uzgoj vlašca
Vlašac raste u grozdovima koji su gusti i dostižu visinu do 50 cm. Višegodišnja je biljka, listovi su zeleni i uski, a cvetovi kuglastog oblika. Dosta dobro podnosi niske temperature, mada je biljka čija je vegetacija leti. U to vreme joj je potrebno 6 - 8 sati sunčevog svetla i zemljište koje ima dobru drenažu. Cvetovi se mogu rasuti pa se tako vlašac nekontrolisano širi i zbog toga se u fazi cvetanja biljka orezuje. Sadi se i na otvorenom i u zatvorenom i dobro uspeva na oba načina. Ako se sadi u saksije, biraju se dovoljno velike da bi mogla nesmetano rasti. Najčešće se sadi u proleće, mada se može obaviti sadnja u bilo koje doba.
Plodored
Vlašac je biljka koja se lako prilagođava različitim uslovima, a sadi se pre svega za konzumaciju, ali i kao dekorativna biljka koja izgleda kao cvet. Sadi se uz ivičnjake i ograde kao ukrasna biljka. Odbija štetočine i odgovara joj blizina biljaka kao što su zelena salata, paradajz, grašak, šargarepa i celer.
Pored ovih, uz vlašac se često sade začinske biljke, kao što su peršun, korijander, bosiljak, estragon, jer im odgovaraju slični uslovi. Dobro je saditi vlašac u blizini krastavaca i tikvica da bi odbio napade zlatice krastavca. Kada se posadi blizu ruže, može da spreči crnu pegavost, a u voćnjacima sprečava krastavost jabuke i odbija svrdlaše.
Ne slaže se sa biljkama kao što su žalfija, majoran, majčina dušica i origano, jer one rastu na suvljim i peskovitijim zemljištima.
Zalivanje
Vlašac je veoma jednostavan za gajenje, nije ga potrebno zalivati svakog dana, dovoljno je par puta nedeljno. Najviše mu odgovaraju vlažna zemljišta sa dobrom drenažom. Ako je izložen direktnom suncu, potrebno ga je nešto češće zalivati. Zaliva se kada se zemlja osuši, ali samo dok može da upija vodu, u suprotnom može doći do istrunuća lukovice. Nije potrebno zalivanje dok je zemlja vlažna.
Zalivanje sadnica je malo drugačije, jer se gaje u saksijama. Njih treba svakodnevno zalivati, kako bi brže rasle. Na ovaj način i seme brže klija. Ako su posađene u grozdovima, upijaju vodu brže i potrebno im je češće zalivanje.
Đubrenje
Vlašac je višegodišnja biljka, pa mu je potrebna kvalitetna prihrana da bi mogao cvetati u narednoj sezoni. Najviše mu odgovara đubrenje kvalitetnim kompostom. Ako je zemljište siromašno hranljivim materijama, primenjuju se đubriva sa većim sadržajem azota.
Ako biljka vene bez obzira na redovno zalivanje i proređivanje, razlog može biti đubrivo. Treba koristiti tečna đubriva, u dozama 50% nižim od preporučenih, na 4 - 6 nedelja. Svakog proleća se primenjuje đubrivo formulacije 5-10-5 da bi biljka mogla da se regeneriše.
Razmnožavanje
Vlašac se može razmnožavati kontrolisano i nekontrolisano. Kontrolisano razmnožavanje predstavlja setvu iz semena i deljenje odraslih jedinki na 3 - 4 godine, u proleće. Redovno deljenje obezbeđuje bolji rast i produktivnost. Lukovice se dele u manje grupe od po 10 komada i tako se ostave nekoliko nedelja do berbe. Kako im je potrebno dosta mesta, sade se na odgovarajućem razmaku.
Nekontrolisano razmnožavanje se dešava kada se cvetovi rasprše i vlašac se širi na nepoželjna mesta. Zbog toga se ne sme dozvoliti da cvet ostari na biljci, jer sa starenjem se lakše raspada i raznosi. Cvet se odseca pre nego što u potpunosti sazri.
Presađivanje
Presađivanje vlašca se obavlja u proleće, sadnjom sadnica u zemlju. Sadnice pre presađivanja moraju biti dovoljno čvrste, bez obzira da li su kupljene ili smo ih sami odgajili iz semena. Presađivanje ne bi trebalo obavljati kada je jako sunce. Rupa za sadnju treba da bude dovoljno velika za ceo korenov sistem, a zemlja treba da bude vlažna i ima dobru drenažu. Nakon sadnje se dobro zalije i ostavi da se suvišna voda ocedi. Između biljaka treba da bude oko 20 - 30 cm.
Ako su se biljke gajile u razgradivim posudicama u stakleniku, tada se ceo blok sadi u zemlju. Oko biljaka je potrebno posuti malč, da se ne bi razvijali korovi i da bi se zadržala vlažnost u zemljištu. Mlade biljke je potrebno češće zalivati.
Podmlađivanje
Vlašac se može podmlađivati stalno, što uključuje branje listova, da bi se novi izdanci podstakli da rastu. Mogu se uklanjati osušeni i oštećeni listovi, što produžava život biljci. Podmlađivanjem se takođe kontroliše njegovo širenje. Ako se ne primenjuje redovno orezivanje, može da odrveni i takav se ne može koristiti.
Najbolje je biljku orezivati u jesen kada počne faza mirovanja, mada se smatra da se može orezivati bilo kada u toku godine. Da bi se ovo obavilo, koriste se makaze za živicu ili električne makaze. Alat se mora redovno čistiti da ne bi došlo do širenja bolesti koje napadaju vlasad tokom vegetacije.
Zemljište
Vlašac je višegodišnja biljka kojoj odgovaraju vlažna zemljišta sa dobrom drenažom. Zemljište bi trebao da bude neutralne reakcije, pH vrednosti 6 - 7. Potrebno ga je redovno prihranjivati, najbolje organskim kompostom, naročito na peskovitom zemljištu, da bi se poboljšalo zadržavanje vode.
Prilikom sadnje, zemljište mora biti suvo da ne bi došlo do propadanja lukovice. Ako je zemljište glinovito, treba mu dodavati pesak da bi se popravila drenaža. Zemljište se zalivanjem mora održavati konstantno vlažnim, ali se ne sme previše zalivati, jer biljka može da istrune.
Klima
Vlašac je biljka koja se veoma lako prilagođava i prvo je rasla u Srednjoj Aziji i Evropi, a kasnije i u Srednjoj Americi. Odgovaraju joj sunčana mesta, kao i polusenka i trebalo bi joj obezbediti 6 - 8 sati sunčevog svetla dnevno. Sadi se u kamenjarima, koji su često na jakom suncu, kao i uz ivice travnjaka.
Dobro podnosi niske temperature i raste na temperaturama koje su iznad nule. Idealne temperature za klijanje su 15 - 21°C, a raste na temperaturama u rasponu 4 - 30°C.
Sadnja vlašca
Vlašac podjednako dobro uspeva posađen na otvorenom i u zatvorenom prostoru. Uspešno se gaji, jer je veoma prilagodljiv različitim uslovima i zemljištima. Pre sadnje ili setve zemljište treba pripremiti.
Da bi se biljka uspešno presadila treba sačekati da se dovoljno razvije kako ne bi propala. Presađuje se u suvo zemljište, a nakon toga se dobro zalije i pokriva organskim kompostom, da zemljište ne bi gubilo vlagu. Nakon sadnje se redovno uklanja korov.
Vreme sadnje
Vlašac je najbolje saditi rano u proleće ili na jesen, jer leti dolazi do mirovanja biljaka. Ako se sadi u hladnijim oblastima, najbolje ga je gajiti u saksijama u zatvorenom, dok se ne steknu uslovi i veličina biljke pogodni za presađivanje na otvoreno. Može se saditi kada su temperature bar 4°C.
Sadnja semena
Seme se može sejati direktno u zemljište na otvorenom ili u saksije u zatvorenom prostoru. Da bi se sejalo napolje, treba da prođe opasnost od mraza, da se seme ne bi izmrzavalo. U zatvorenom se seje pre mrazeva i treba joj obezbediti optimalnu temperaturu za klijanje. Pri optimalnim uslovima, klija za 10 - 14 dana, a može se brati za 30 - 60 dana.
Vlašac se veoma brzo širi, pa je potrebno praviti razmak prilikom sadnje. Da bi biljke imale dovoljno prostora da se razvijaju, razmak među njima bi trebao biti 15 - 20 cm
Sadnja sadnice
Sadnice mogu biti u blokovima ili u razgradivim saksijama koje se sade direktno u zemljište. Prvo se pripremi rupa veličine one u kojoj su biljke rasle. U nju se stavlja đubrivo formulacije 16-16-8 po m2 i pomeša sa gornjim slojem zemljišta. Razmak između biljaka treba da bude 15 - 20 cm da bi se omogućio dobar protok vazduha i sprečio razvoj bolesti.
Početkom i krajem leta se dodaje po 1 kašičica azotnog đubriva na 1 m2. Đubrivo se primenjuje na udaljenosti od oko 15 cm od biljke, a zatim se zaliva.
Uzgoj u bašti
Vlašcu ne odgovara rast u senci, pa se ne sadi ispod drveća koje pravi senku, jer se tako biljka neće dobro razvijati. Voli mnogo sunčevog svetla, pa se uspešno gaji kao ukrasna biljka. Često se gaji zajedno sa ružama, gde osim dekorativne uloge, takođe i štiti ruže od štetočina.
Vlašac u južnim krajevima cveta od aprila do maja, a u severnim u junu. Na cvetanje najviše utiče temperatura. Cvetovi su ljubičasti, veličine 1 - 2 cm, i skupljeni u cvasti od po 10 - 30.
Uzgoj u stakleniku
U hladnijim krajevima, gde ne postoje uslovi za direktnu setvu, biljke se gaje u stakleniku. Setva u stakleniku se obavlja 6 - 8 nedelja pre poslednjeg očekivanog mraza. Potrebni su uslovi koji najviše podsećaju na spoljašnje uslove u proleće da bi seme moglo što pre da proklija. U optimalnim uslovima će proklijati za 10 - 14 dana.
Uzgoj u saksijama
Rano u proleće se obavlja setva u male saksije napunjene kompostom. Nakon setve se prekrivaju vermikulitom (mineral sličan krupnom pesku) i zalivaju. Kako bi se dobili uslovi što približniji spoljašnjim, saksije se prekrivaju plastičnom folijom i ostavljaju na toplom mestu da proklijaju.
Kada niknu izdanci, vrećice se skidaju i saksije se stavljaju na svetlo mesto da bi biljke mogle da rastu. Mogu da se presađuju kada dostignu visinu od oko 5 cm.
Održavanje i nega
Vlašac ne zahteva naročite mere nege i održavanja. Potrebno ga je zaliti kada zemljište počne da se suši. Nakon cvetanja se uklanjaju cvetovi i orezuje se da bi bio spreman za narednu sezonu. U mere nege spadaju zalivanje, orezivanje, uništavanje korova i prihranjivanje, i njima se može biljkama produžiti život i osigurava rast i cvetanje dugi niz godina. Može se gajiti i kao dekorativna biljka i takvom mu je potrebno redovno održavanje da bi izgledao što lepše.
Održavanje zasada
Razmak između biljaka je potreban i kako bi mu se moglo lakše prići zbog održavanja. Nakon orezivanja, biljke se štite malčiranjem kompostom da ne bi došlo do razvoja korova koji ugrožavaju biljke tako što im oduzimaju vodu i sprečavaju rast. Najbolji način za borbu protiv korova je ručnim čupanjem.
Proređivanje
Proređivanje se može obavljati tokom cele godine. Kako se koristi u kuhinjim, čestim branjem se biljka podmlađuje, jer se podstiče rast novih izdanaka od kojih nastaju mladice. Na ovaj način se biljka održava i korovima se ne daje dovoljno prostora da se razviju oko biljaka. Takođe je potrebno skidati cvetove pre nego što sazru da seme ne bi dospelo na zemlju i biljka se tako nekontrolisano razmnožavala. Redovno proređivanje obezbeđuje i da listovi budu krupniji i kvalitetniji.
Berba
Berba vlašca je donekle specifična u pogledu količina. Prve godine se bere 3 - 4 puta, a narednih godina svakog meseca se biljka odseca do zemlje. Što se češće bere, više će biti novih mladica. Kod presađenih biljaka prva berba može biti nakon 30 dana ili 60 dana posle setve.
Skladištenje
Vlašac može da se koristi u svežem stanju, osušen ili zamrznut. Sušenjem vlašac gubi ukus, odrveni i ima manje hranljivih materija, pa se najčešće koristi u svežem stanju. Sušiti se može na klasičan način, na suncu, a može i u sušnici na niskim temperaturama. Vlašac se za veoma kratko vreme, oko 2 - 3 sata, pretvori u prah. Takav se pakuje u staklene teglice i može se čuvati 2 - 3 godine na tamnom i hladnom mestu.
Sušenje dehidratacijom podrazumeva odstranjivanje vode iz biljaka da bi se mogle čuvati dugi vremenski period. Može se spakovati u vrećice i zatvoren čuvati na hladnom. Najčešće se zamrzava čime se očuva njegova boja i rok trajanja mu može biti nekoliko meseci.
Takođe se može zamrznuti tako što se sitno isecka i stavi u posude za led u koje se uspe voda i na taj način se zamrzava.
Priprema za sledeću sezonu
Nakon cvetanja, biljka se orezuje skoro do zemlje, da bi bila spremna za narednu sezonu i uspešno cvetala. Može da izdrži niske temperature, ali zemljište oko biljaka ipak treba prekriti malčem, da se ne bi zamrznulo, jer je nakon orezivanja biljaka lukovica osetljiva na vremenske uslove. Tokom vegetacije, a pre faze cvetanja, prihranjuje se organskim đubrivima.
Bolesti
Vlašac se često koristi za odbijanje bolesti i štetočina, ali sam nije otporan baš na sve. Sadrži sumporna jedinjenja, koja odbijaju neke štetočine, ali njegovi cvetovi privlače pčele. Od bolesti vlašca, najpoznatije su plamenjača, bela trulež i rđa.
Bela trulež
Ovu bolest izaziva gljivica Sclerotium cepivorum i napada vlašac, luk i beli luk. Listovi zahvaćenih biljaka odumiru, lukovice propadaju i biljka trune i na kraju sasvim propada. Najpre se manifestuje žutim listovima. U uslovima velike vlažnosti, biljka ne vene, ali joj koren trune. Pri dnu lukovice javlja se bela izraslina, koja kasnije pocrni i prekriva lukovicu, a naziva se sklerocijum. Bolest se ne može izlečiti, a širi se preko zemljišta, alatom ili obućom.
Peronospora
Peronospora (lat. Peronospora parasitica) je osnovna bolest lukova. Parazit ulazi kroz otvore na biljci i prvo napada starije listove, na kojima ostaju tragovi nalik na rđu. Pojavljuje se u svako doba godine, a izazivaju je gljivice. Listovi veoma brzo tamne i opadaju. Ponekad se brka sa pepelnicom, koja na vrhovima listova ostavlja sive tragove, a plamenjača se javlja na naličju listova. Bolest se drži pod kontrolom održavanjem listova suvima i uništavanjem zaraženih biljaka.
Hrđa
Rđu izaziva gljivica iz reda Pucciniales i ona se hrani biljkama koje su žive. Izaziva žute fleke na listovima, a najviše se pojavljuje kada vlažni period dugo potraje. Veoma je opasna, jer se lako širi među biljkama pomoću vetra ili vode. Napada ceo list, na donjim delovima lista se javlja kao bela presvlaka, dok se na gornjim pojavljuje narandžasta rđa. Listovi se deformišu i opadaju. Ugroženi delovi biljke se uklanjaju u najkraćem roku. Preventivno se biljke na početku sezone zaprašuju sumporom i na taj način se sprečava širenje bolesti.
Štetočine
Vlašac veoma retko napadaju štetočine, jer ih njegov miris i ukus odbijaju, ali ponekad ga napadaju lukova muva ili resokrilac. Napadi insekata se mogu kontrolisati tretiranjem insekticidnim sapunom, tako što se jedna kašičica blagog tečnog sapuna razblaži u 1 l vode.
Lukova muva
Lukova muva (lat. Delia antiqua) je štetočina karakteristična za luk, vlašac i beli luk. Može dovesti do propadanja useva usled njenog nekontrolisanog napada. Ova štetočina je stvorila otpornost na mnoge insekticide kojima se biljke obično tretiraju. Na početku su insekti mali i smeđe bolje, a prezimljavaju u zemljištu. U proleće postaju veći i polažu jajašca. Usled napada lukove muve, vlašac postaje iskrivljen i više se ne može koristiti. Ako se insekticidi pravilno koriste, može se preduprediti pojava ove štetočine.
Resokrilac
Resokrilac (lat. Thysanoptera) je sitan insekt koji napada mnoge biljke širom sveta. Isisavaju biljne sokove, ali i prenose mnoge viruse. Rano u proleće polažu jajašca u tkiva biljaka. U toku jedne godine može imati i do 15 generacija. Odrasle jedinke žive oko mesec dana. Oštećenje biljaka se manifestuje kao fleke. Usled ovih oštećenja, dolazi i do razvoja oštećenih cvetova i plodova. Za kontrolu ove štetočine, upotrebljavaju se žute ili plave lepljive trake. Mogu se i otresati sa grana. Takođe je efikasno korištenje inekticidnim sapunom, u nekoliko navrata. Biljka se prska na tri dana, dva puta.
Upotreba vlašca
Vlašac se najviše primenjuje u kulinarstvu. Takođe, mada ne toliko poznato, je i primenjivanje u medicini. U Kini je kao lekovita biljka korišten još pre 5000 godina. Ekstrakt vlašca se koristi za izradu kozmetičkih preparata.
Kuhinja
U kuhinji se najčešće koristi kao začin, jer daje blagi ukus luka jelima, kao što su supe, umaci, riba i povrće. Ima blag ukus, pa se jelima dodaje pred kraj pripreme, tako što se sitno isecka nožem ili makazama. Veoma retko se koristi i za pripremu čaja.
Kozmetika
U novije vreme, vlašac se sve više koristi u kozmetici. Najčešće se koristi ekstrakt vlašca koji se dodaje u kreme za negu kože, ali sve više se dodaje i u preparate za negu kose. Ima protivupalna i antibakterijska dejstva, pa se koristi u lečenju upala kože. Kuvanjem se dobija sredstvo koje može poslužiti za ispiranje rana. Ekstrakt ulazi u sastav krema za lice koje se koriste za lečenje akni.
Poboljšava cirkulaciju kože glave, pa podstiče i rast kose, a koristi se i za lečenje infekcija kože glave. Kuva se, zatim cedi, a kada je hladan, dodaje mu se sok od limete i time se ispira kosa
Zdravlje
U medicini se vlašac koristi u preventivne svrhe i za lečenje. Vekovima se koristio za lečenje bolova u grlu, kao protivupalno sredstvo. U ovu svrhu se koristio u vidu čaja. Ima antibakterijska svojstva, pa je efikasan u borbi protiv stafilokoke, E. coli i salmonele. Snižava visok krvni pritisak. Sadrži velike količine vitamina K, pa povoljno deluje i na zdravlje kostiju.
Zanimljivosti
Vlašac predstavlja najsitniju vrstu luka koja pripada porodici Alliaceae. Vodi poreklo iz Evrope, Azije i Severne Amerike. Jedina od lukova ima takvo poreklo. Postojala je inicijativa da se vrsta koja je pronađena u Severnoj Americi klasifikuje kao Allium Schoenoprasum var sibericum, tj. divlji vlašac, ali do toga nikada nije došlo.
U Evropi je počeo da se gaji još u srednjem veku, a doneo ga je u 13. veku Marko Polo. U Kini je korišten još pre 5000 godina. Venci vlašca koji su se vešali na okućnice služili su da oteraju zlo i bolest, a kod Roma je korišten za proricanje sudbine.
Holandski stočari su stoku hranili vlašcem, da bi dobili drugačiji ukus mleka. U Starom Rimu su verovali da vlašac pomaže u lečenju opekotina, ali i povećati fizičku snagu, pa su ga davali radnicima, rvačima i trkačkim konjima.
Gajenja vlašca je počelo u srednjem veku, ali je popularan postao tek krajem 19. veka. Predstavlja dobar izvor vitamina A, C i K, zatim bakra, gvožđa, kalijuma, kalcijuma, cinka, folata. Ima nisku kalorijsku vrednost, od samo 30 kcal na 100 g.
Foto: BARBARA808 / Pixabay
Ostavite odgovor